Snimanje “in a nutshell”

glavni_teleskop_refraktor

Kako snimiti daleke nebeske objekte kao što su galaksije, magline, zvjezdani skupovi? Kako snimiti planete i Mjesec i Sunce?

Postoje dva odvojena aspekta snimanja nebeskih tijela: snimanje tijela u solarnim sistemu i snimanje dalekih nebeskih objekata (galaksije, zvjezdani skupovi, magline). Svaki od njih ima svoje specifičnosti, ali snimanje galaksija i maglina je svakako najteže i najskuplje.

Naravno, prije svega, potrebno vam je vedro nebo i relativno toplo vrijeme. Izračunao sam da se u Sarajevu ne može iskoristiti više od 30 dana godišnje za kvalitetnu astrofotografiju. Zima otpada, barem od januara do aprila, a često nam snimanje onemogućuju oblaci i/li kiša. Takođe, kada je Mjesec na nebu ne možete snimati udaljenije nebeske objekte zbog njegovog velikog sjaja. Uzmite u obzir dalje vaše obaveze, zdravlje, i pogreške koje se nekad javljaju kod snimanja nebeskih objekata, onda dolazimo do te cifre od maksimalno 30 korisnih dana godišnje.

Oprema

Da bi se snimilo bilo šta na nebu trebate prije svega kvalitetnu opremu (teleskop, postolje, okulari, kamere, laptop).

Potrebno je prije svega kvalitetno motorizovano postolje koje je najčešće i skuplje od teleskopa koji koristite (npr Astrophysics, Bisque, Losmandy, NEQ6, itd). Dalje, potreban vam je teleskop sa kvalitetnijom optikom (refraktor APO, neki bolji SCT ili Newton reflektor optimizovan za astrofotografiju) i jedan manji teleskop (npr. 70 mm) u koji stavljate astronomsku kameru (npr. QHY, za snimanje tijela u solarnom sistemu i za vođenje većeg teleskopa pri snimanju dalekih nebeskih tijela).

Potom vam treba dslr aparat (npr Canon ili Nikon dslr neki, ili kvalitetna astro-kamera sa hlađenjem čipa, npr Atik series, SBIG, Astrel, Moravian i sl.) za snimanje dalekih nebeskih tijela koju spojite sa većim teleskopom i pri čemu glavni teleskop ustvari služi kao objektiv.

Takođe, kod snimanja planeta potrebna su kvalitetna Barlow (negativna) sočiva koja stavljate između kamere i teleskopa da bi produžili fokus teleskopa (a time dobili „veću“ sliku planeta na čipu). Zatim, tu je i „field flatener – focal reducer“ koji služi za smanjivanje fokusa kod snimanja dalekih nebeskih tijela i istovremeno za ispravljanje optičke aberacije zvane krivina polja.

Za snimanje Sunca potreban vam je svakako solarni filter bez kojeg možete uništiti senzor na aparatu, a naravno bez njega ne smijete ni vizuelno gledati Sunce kroz okular jer bi tako nepovratno oštetili vid!

Za snimanje maglina često su potrebni “narowband” filteri kako bi se izvukli detalji. Tada je potrebno modificirati vaš dslr aparat (skloniti IR filter koji stoji ispred senzora) ili uzeti neku ozbiljniju kameru za to (hlađenu CCD kameru).

Poseban problem je napajanje strujom (220V) – laptopa, postolja, dslr aparata, pa nekad i fena (za smanjenje vlage na objektivima). Za postolje se može koristiti akumulatorski tip baterije (npr. 12V, 18 Ah), ali ja sam pribjegao sigurnijem rješenju – uzeo sam invertor sa 12V na 220V koji se spaja na akumulatorsku bateriju auta. Treba paziti da je auto upaljeno, i s vremena na vrijeme gasiti ga. Najbolje rješenje je ako imate vikendicu na mjestu gdje nema puno svjetlosnog zagađenja gdje možete koristiti struju i naravno imati potpuni mir kod snimanja.

Uz sve ovo potreban vam je laptop za spajanje softvera sa opremom, kao i mnoštvo kablova od laptopa do postolja, kao i od postolja do kamere, te različiti adapteri, okulari i finderskopi (treći teleskop u sistemu koji ima šire vidno polje za traženje).

Softveri

Da bi snimili planete potreban vam je softver (npr. Sharpcap, EZ Planetary i sl.) koji će prepoznati vašu astronomsku kameru i pomoću kojeg ćete snimati video datog planeta sa što više frejmova. Da bi snimali udaljene nebeske objekte potreban vam je drugi program (npr. Backyard EOS, Nebulosity ili Sequence Generator) za upravljanje vašeg dslr aparata. Da bi vršili vođenje većeg teleskopa potreban vam je još jedan poseban program koji upravlja vašom kamerom u manjem (tzv. guiding) teleskopu (npr. PHD program, Maxim DL). I na kraju da bi obradili slike potrebni su vam dodatni programi (Pixinsight, Photoshop, Nebulosity).

Snimanje

Sam postupak snimanja (pogotovo ako nemate sreću da živite u svjetlosno nezagađenom području BiH i ako nemate fiksnu mini opservatoriju) se sastoji od sljedećeg:

a) Pakovanje 5-6 većih torbi i kofera punih opreme za snimanje (pri čemu se često nešto zaboravi, i zato je potrebno napraviti detaljnu check listu). Naravno, potrebno je i auto.

b) Nosanje tih torbi do auta i pakovanje u autu (svaka ima barem po 15kg), pri čemu treba paziti na optiku i lomove. Takođe, kod vožnje pazite na rupe na putu zbog osjetljive opreme.

c) Iznošenje iste opreme na teren gdje snimate (najčešće planina sa niskim temperaturama i vlagom). Potrebno je, naravno, doći nešto prije mraka da sastavite opremu.

d) Usjeveravanje teleskopa je najčešće i najzahtjevniji proces jer se postolje treba precizno nivelirati, zatim okrenuti polaroskop (mali teleskop unutar glavnog teleskopa) grubo prema sjeveru, naći Sjevernjaču i njen trenutni položaj u odnosu na sjeverni nebeski pol, i pomicati ALT i AZ šarafe na postolju kako bi osu teleskopa usmjerili precizno u pravcu sjevernog nebeskog pola. Sve to radite sada već u potpunom mraku. Kada nađete otprilike sjeverni nebeski pol, tada dolazi na red precizno usjeveravanje, softverski sa 3 ili 2 zvijezde, pri čemu morate koristiti okular sa malim fokusom i osvjetljenom končanicom da bi precizno odredili položaj svake zvijezde i u skladu sa tim napravili korekcije sa ALT i AZ vijcima. Postupak ponavljamo onoliko puta dok nemamo traženu tačnost (greška manja od jedne lučne minute). Postupak postavljanja teleskopa i preciznog usjeveravanja ne traje nikad ispod sat vremena. Kod mog postolja (NEQ6) javio se problem sa ALT šarafom koji se počeo kriviti prilikom podizanja postolja sa teleskopom kod usjeveravanja. To sam rješio dodatnim ljepljenjem (dvokomponentno epoksidno ljepilo s metalnim punilom) metalne pločice dimenzija 15x25x25mm na “nos” u koji upire dati šaraf.

e) Ako smo sve dosad uradili kako treba (a često moramo ponoviti nešto), počinje sam postupak snimanja, pri čemu sa laptopom upravljamo snimanjem tijela. Koristan je i program CdC kojim možemo lakše i brže naći neke nebeske objekte i imati širi pogled na ono što snimamo. Samo snimanje traje barem 4-5 sati, pri čemu najprije snimamo tzv. light frejmove (što veća ekspozicija, a da nema tragova zvijezda), a potom isto toliko snimamo tzv. dark frejmove (sve isto ali sa zatvorenim poklopcem teleskopa da se ukloni šum sa senzora zbog zagrijavanja). Potrebni su i tzv. Bias frejmovi (snimak sa najmanjom mogućom ekspozicijom) i Flat frejmovi za uklanjanje gradijenta na slikama. Neki programi nude mogućnost kreiranje vještačkog flat frejma. Kod CCD hlađenih kamera nema potrebe za dark frejmovima jer je šum veoma mali zbog hlađenja istih.

f) Ako smo zadovoljni sa snimanjem, počinjemo polako da se pakujemo obrnutim redoslijedom, pri čemu to sada radimo u potpunom mraku (sa lampom iznad glave ili u rukama) i tu postoji magućnost da se zaboravi nešto od (skupe) opreme koju imate.

g) Kada ste se spakovali (sada je to već dobro iza ponoći), idete kući umorni i promrzli, ali zadovoljni što ste uspjeli nešto uraditi. Ponekad vas i zaustavi policija jer se vozite po planinama u 2h ujutru.

Obrada slika

Sljedeći dan predstoji obrada slika. To je postupak koji može trajati nekoliko sati samo za jedan nebeski objekat i važan je isto kao i sam postupak snimanja. Kod snimaka planeta, AVI file koji ste dobili se obrađuje u posebnim programima (Virtual dub, Autostakert, PiPP, Registax), a na kraju se po potrebi malo doradi i u Photoshopu.

Kod dalekih nebeskih objekata je situacija kompleksnija jer su to izrazito blijedi objekti kod kojih je potrebno uraditi mnogo manipulacija na slici da se nešto vidi (master dark frejm, poravnavanje, neutralizacija, stakiranje, levels stretching, histogram manipulacija, wavelets, sharpening, filteri protiv šuma, saturacija, maske, itd). Postoje specijalizovani programi za ovo (npr. Pixinisight) koji su dosta skupi, ali može se puno toga uraditi i bez njih ako poznajete dobro Photoshop. A kada sve završite osjetite veliko olakšanje i spremni ste podijeliti sliku sa svijetom (ako ste uspjeli) i nakon toga se sedam dana oporavljate od fizičkog umora, a često i upale sinusa.

Astrofotografija je nevjerovatan hobi. Na stranu poteškoće koje morate savladati da bi napravili jednu dobru astrofotografiju, mislim da se na kraju sav ovaj trud isplati – kada vlastitim radom približite dio svemira sebi i ostalima.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s