Neinteligentni dizajn

Uvod

Slušajući kratko predavanje poznatog astrofizičara Neil deGrasse Tysona pod nazivom Stupid design došao sam na ideju da ga prilagodim, proširim i obogatim sa više informacija. Moram priznati da me fascinirala duhovitost i način na koji se Tyson nosio sa ovako teškom temom. 

Inteligentni dizajn je, generalno, tvrdnja da su “određene karakteristike svemira i živih bića najbolje objašnjene inteligentnim uzrokom (otvarajući pandorinu kutiju beskonačne regresije pitanjem – ko je onda stvorio dizajnera), a ne nevođenim procesom kao što je npr. prirodna selekcija na Zemlji”. Ona je moderni oblik tradicionalnog teleološkog argumenta za dizajniranje i upravljanje univerzumom od strane kreatora, donekle izmijenjena da izbjegne odrediti prirodu ili identitet dizajnera. 

Inteligentni dizajn (kao alternativni izraz za kreacionizam) dobio je na zamahu 1989. godine pojavom knjige Of Pandas and People (P.Davis i D. H. Kenyon), srednjoškolskog udžbenika za biologiju (SAD). Na suđenju 2005. godine (tzv. Dover suđenje-spor oko uvođenja inteligentnog dizajna u nastavni plan biologije u Dover Area School District, Pennsylvania, u oktobru 2004. godine) američki sud je presudio da inteligentni dizajn nije nauka.

Iza pokreta koji zagovara inteligentni dizajn stoji, prije svih, Discovery Institut, politička konzervativna organizacija sa sjedištem u SAD. Iako tvrde da inteligentni dizajn ne predstavlja kreacionizam i namjerno izbjegavaju personificirati dizajnera, većina  izražava uvjerenje da je dizajner – božanstvo onako kako ga predstavlja kršćanstvo.

Za sada nijedan članak koji podupire inteligentni dizajn nije izdan u naučnim časopisima niti je inteligentni dizajn predmet naučnog istraživanja ili testiranja.

Konsenzus naučne zajednice je da se inteligentni dizajn (kao hipoteza) ne može smatrati naukom jer se ne može provjeriti eksperimentom, ne stvara predviđanja i ne predlaže vlastite, nove hipoteze. 

U okviru inteligentnog dizajna javljaju se koncepti kao što su nesvediva složenost, određena složenost i argument finog podešavanja.

Nesvediva složenost je argument koji je uveo biohemičar Michael Behe, prema kojem su određeni biološki sistemi  presloženi da proizađu iz evolucije jednostavnijih ili “manje potpunih” prethodnika, i da su u isto vrijeme presloženi da nastanu prirodno kroz nasumične mutacije. U  Dover suđenju iz 2005. godine, američki sud je presudio da su “tvrdnje profesora Behea za nesvedivu složenost opovrgnute u svim referentnim časopisima i da su odbačene u najvećem dijelu akademske zajednice.”

Određena složenost je argument koji je predložio filozof i teolog William Dembski. Određena složenost je shvaćanje prema kojem se, zato što u organizmima možemo pronaći određene složene obrasce, njihov nastanak  mora objasniti nekom vrstom upravljanja. Argument iz određene složenosti tvrdi kako nije moguće da se složeni obrasci razviju kao proizvod nasumičnih procesa. Na primjer, u sobi u kojoj se nalazi 100 majmuna i 100 pisaćih strojeva možda nastane nekoliko riječi, pa čak i rečenica, ali nikada neće nastati Shakespeareova drama. Ovaj argument je, takođe, temeljito diskreditovan u naučnoj zajednici.

Fino podešen svemir. Proponenti inteligentnog dizajna pozivaju se i na argument finog podešavanja univerzuma, koji tvrdi da su brojni fizikalni parametri (npr. brzina svjetlosti, Plankova, konstanta, gravitaciona konstanta, odnos elektromagnetne prema sili gravitacije, nuklearna efikasnost fuzije hidrogena u helijum, odnos broja elektrona prema broju protona, masena gustina svemira, brzina ekspanzije svemira, kozmološka konstanta, itd), navodno, od tako vitalnog značaja za naše postojanje da bi čak i najmanja promjena bilo koje od njih proizvela beživotan i sterilan svemir. Međutim, kada se pomnije razmotri, ovaj argument ostavlja nas sa više pitanja nego odgovora. Kako npr. kvantificirati fino podešavanje? Jedan od najvećih problema sa ovim argumentom je da je opseg tog podešavanja, zasada, nemoguće izmjeriti. Kako bi se procijenila vjerojatnost da svemir može podržavati život, trebaju nam barem dvije informacije: prvo – broj mogućih konfiguracija svemira (moderna kozmologija npr. uključuje i hipotezu Multiverzuma i holografskih svemira), i drugo – broj konfiguracija svemira koji pogoduju razvoju života, kako god ga definirali. Budući da nijedna od tih informacija zasada nije poznata, generalno nema smislene rasprave o finom podešavanju jer je čitav argument spekulativan i antropocentričan kao i mnogi drugi kroz historiju čovječanstva. I pored toga, česti su pokušaji da se argument finog podešavanja predstavi u kvantitativnom smislu. Ti pokušaji su doveli do širokog raspona sumnjivih, i uglavnom nedosljednih, rezultata. Proponenti ideje fino podešenog svemira (uglavnom pobornici inteligentnog dizajna koji ne istražuju mnogo tematiku već samo čitaju knjige jedni od drugih) prave slijedeće greške:

  1. Ignorišu mogućnost drugih životnih oblika. Njihove pretpostavke odlikuju se hroničnim nedostatkom mašte, i uvijek se oslanjaju na nagađanja da je život moguć samo na bazi ugljika.
  2. Tvrde da su fino podešene određene fizikalne konstante (brzina svjetlosti c, Plankova konstanta h i gravitaciona konstanta G), ali vrijednost tih konstanti je ustvari arbitrarna. Brzina svjetlosti u vakuumu je 299 792 458 m/s i to je brzina iznad koje ne može ići nijedno tijelo. Međutim, izvan vakuuma brzina svjetlosti je manja i zavisi od indeksa refrakcije svjetlosti. Dakle, brzina svjetlosti nije konstantna. Plankova konstanta iznosi 6,626×10^-34 Js i pojavljuje se u jednačinama kvantne mehanike. Ova konstanta je, kao i brzina svjetlosti, arbitrarna i zavisi od našeg izbora jedinica. Newtonova gravitaciona konstanta ima vrijednost 6,674×10^-11 m3/(kgs2). I ova konstanta zavisi od sistema jedinica koje se koriste i nije univerzalna konstanta. To je zato što je jedinica za masu arbitrarna i vrijednost G će zavisiti od izbora jedinica. Ako npr. kažemo da je G=h=C=1 dobijamo tzv. Plankove jedinice koje se često koriste u modernim kozmološkim istraživanjima. Jedini parametri koji se mogu legitimno koristiti kada je u pitanju tzv. fino podešavanje su oni koji su bezdimenzionalni, tj. oni koji imaju istu vrijednost bez obzira koji sistem jedinica se koristi.
  3. Tvrde da su parametri kao što je npr. odnos broja elektrona prema broju protona, brzina ekspanzije svemira i masena gustina svemira – fino podešeni. Ustvari, njihove vrijednosti su precizno utvrđene u okviru kozmologije i nema mjesta ni za kakva podešavanja.
  4. Tvrde da je relativna jačina elektromagentnih i gravitacionih sila fino podešena. U stvarnosti, ovaj odnos se ne može univerzalno definirati. Odnosi ovih sila npr. za proton i elektron zavise od njihovih naboja i masa. Da su mase veće, i sile bi bile veće. Ustvari, jedina “prirodna” masa u fizici je Plankova masa (2,18×10^-8kg) – izvedena veličina od brzine svjetlosti, Plankove konstante i gravitacione konstante. Gravitaciona sila između dvije čestice Plankove mase je ustvari 137 puta jača nego električna sila, i univerzum sa elementarnim česticama ove mase bi odmah kolapsirao. Uprkos tvrdnjama koje se često mogu čuti na časovima fizike da je gravitacija mnogo slabija od elektromagnetne sile, nema načina na koji se može apsolutno utvrditi jačina gravitacije u odnosu na bilo koju drugu silu. Victor Stenger je vršio simulacije u kojima je varirao jačine ovih sila (uzeo je vrijednosti veće ili manje za 100% od nominalnih) i zaključio da u 37% slučajeva nastaje svemir sa karakteristikama koje su neophodne za razvoj života (kakav poznajemo).
  5. Proponenti argumenta finog podešavanja griješe jer oni obično misle da je dovoljno varirati samo jedan parametar, a sve druge držati konstantnim. Pravilna analiza mora uključivati varijaciju svih parametara istovremeno, jer promjena jednog parametra može uslovljavati kompenzaciju promjene od strane drugog parametra.
  6. Neki od njih tvrde da  pobuđeno stanje jezgre ugljika (C) mora biti fino podešeno da bi zvijezde proizvele ugljik koji je potreban za život (kakav poznajemo). Proračuni, međutim, pokazuju da se vrijednosti energetskog nivoa tog stanja mogu nalaziti u dosta širokom intervalu (7,716 MeV – 7,933 MeV) da bi se proizveo ugljik. Osim toga, ugljik i ne mora biti jedini element na kojem može počivati život.
  7. Tvrde da su mase elementarnih čestica fino podešene za život, ali ove mase mogu se nalaziti u određenom intervalu (razlika u masama od 10 MeV dozvoljava potpuno formiranje periodnog sistema elemenata) i život bi se opet mogao pojaviti. 
  8. Obično ne razumiju ili pogrešno tumače teoriju vjerovatnoće.
  9. Tvrde da su mnogi parametri na Zemlji i u solarnom sistemu fino podešeni za život, ali ne žele da razmotre da će se u slučaju stotina milijardi planeta koji postoje u vidljivom svemiru, i bezbroj njih iza našeg horizonta, pojaviti mnogo planeta sa karakteristikama potrebnim za razvoj života.

Što se tiče argumenta finog podešavanja, treba reći da modeli fizike koje smo dosada razvili ne predstavljaju nužno zakone koje su utkani u samu strukturu svemira i potom fino podešeni od stane nekog dizajnera kako bi svemir ispao ovakav; ovi modeli su (arbitrarni) ljudski izum, kreiran od strane čovjeka da se što bolje opišu naše opservacije svemira. Naši modeli fizikalnih zakona se sastoje od veličina koje možemo izmjeriti u skladu sa procedurama koje smo uveli (koristeći položaj, vrijeme, temperaturu, pritisak i sl.). Ta mjerenja su izražena matematički kao neki realni brojevi. Modeli sadrže i apstraktne koncepte kao što su polja, talasne funkcije, koji su izraženi kao kompleksni brojevi, tenzori, linearni vektori i druge matematičke ideje. Međutim, iako su naše opservacije nesavršene sjene realnosti oko nas, one nam ipak daju korisne informacije na osnovu kojih stvaramo modele i opisujemo prirodu. To ne znači da to trebamo iskoristiti i reći da su konstante u našim aproksimativnim modelima fino podešene za život kakav poznajemo.

Paul Davies, engleski fizičar, koji je takođe pisao o ovoj problematici smatra da se ne radi toliko o tome da je svemir fino podešen za život, već da je “podešen” za gradeće blokove i okruženje za život. Davies, takođe, tvrdi da antropocentričko razmišljanje ne uspjeva da uoči razliku između svemira sa minimalnom mogućnošću života (marginalno moguć život) i optimalnog svemira gdje život cvijeta jer se abiogeneza događa na svakom koraku. Leonard Susskind, poznati američki teoretski fizičar, ne smatra da je svemir nužno fino podešen, sugerirajući da neki dijelovi megasvemira (Megaverse) – specifično onaj u kojem živimo – mogu biti pogodni za razvoj života, dok drugi dijelovi ne moraju biti. Nobelovac, Steven Weinberg odbija argument finog podešavanja karbonskog ciklusa (spomenutog ranije u tekstu), riječima da se “fino podešavanje prirodnih konstanti u ovom slučaju ne čini tako finim”. Što se tiče kozmološke konstante, priznaje da trenutno nema objašnjenje (osim hipoteze o multiverzumu) o veoma maloj vrijednosti kozmološke konstante, ali upozorava da je moguće da postoji neki fundamentalni princip koji može objasniti zašto ova konstanta ima tako malu vrijednost.

Postoje i naturalistička objašnjenja za “fino podešavanje”. Kako se moderna kozmologija razvijala, predložene su različite hipoteze o tome. Jedna od značajnijih je i oscilatorni svemir (svemir ciklično nastaje i urušava se) ili multiverzum (više (paralelnih) univerzuma koji zajedno čine jednu cjelinu svega postojećeg), u kojima bi se fizikalne konstante teorijskih modela značajno razlikovale međusobno (drugačije su za svaki mogući univerzum). To znači da bi različiti svemiri imali značajno drugačija okruženja i parametre. U nekim od ovih svemira sigurno bi postojali uvjeti za razvoj života kakav poznajemo.

Sean Caroll, kozmolog i profesor fizike, smatra da je “fino podešavanje” parametara svemira (za život kakav poznajemo) prividno, sve dok ne upoznamo tajne univerzuma. Čim se taj veo tajni podigne, utvrdićemo da ne postoji nikakvo podešavanje. Caroll se dalje pita “…koja je uopšte definicija života. Ako je to samo mogućnost procesuiranja informacija i razmišljanje, postoji mnogo mogućnosti za razvoj takvog oblika života, bez potrebe za uvođenjem nekog podešavanja.” Prema njemu, upravo naturalizam je jedini okvir u kojem možemo razmatrati “fino podešavanje” jer fino podešavanje nema smisla u kontekstu kreatora. Caroll nastavlja: “Kreatora ne zanima masa elektrona, on može uraditi šta god želi. Zašto bi vršio ikakva podešavanja?” Prema Carollu, multiverzum je, takođe, jedno od objašnjenja za argument finog podešavanja. 

U konačnici, argument finog podešavanja je samo još jedan primjer subjektivnog antropomorfizma, ovog puta primjenjenog na fizikalne konstante koje figuriraju u teoretskim modelima fizike koje je čovjek izmislio pokušavajući da opiše procese u svemiru. Dakle, nije svemir nastao zbog ljudi, već su se ljudi adaptirali na okruženje u kojem žive.

Neinteligentni dizajn svemira

U osnovi inteligentnog dizajna je uvjerenje da je svemir nastao po mjeri života kakvog poznajemo, tj. da je čovječanstvo njegov krajnji proizvod. Dakle, ne zvijezde, ne planete, ne galaksije, ne galaktički skupovi, već isključivo čovjek. Ovo je očiti primjer oholosti ljudske vrste (antropocentrizam). Svemir je, naime, star oko 13,8 milijardi godina, a čovječanstvo je u sadašnjem obliku prisutno tek nekih 200 000 godina, što znači da starost naše vrste iznosi tek 0,0015% starosti svemira. Iz te perspektive teško je zamisliti kako bi se čovječanstvo moglo staviti u središte bilo kakvog svemirskog narativa. Ako je svemir nastao s biološkim životom na umu, čini se prije da je meduza predmet pažnje potencijalnog kreatora nego naša (zakašnjela) vrsta, s obzirom da je meduza na Zemlji prisutna stotinama miliona godina prije nego su ljudi vidjeli svjetlo dana.

Čakštaviše, u smislu prostora i vremena, velika većina svemira ne samo da je negostoljubiva, već je otvoreno neprijateljski raspoložena prema ljudskom životu. Vidljivi svemir, koji se sastoji od sve materije i energije koja se može vidjeti sa našeg planeta, ima procjenjenu zapreminu oko 10^70 kubnih kilometara. Velikodušne procjene zapremine zone koja je pogodna za život iznose oko 10^9 kubičnih kilometara. To znači da je samo 1/ 10^61 dio svemira pogodan za život (to je jedinica nakon koje slijedi 61 nula!). Kao komparacija, to je manje od omjera zapremine jednog protona i cijelog Sunčevog sistema!

Ljudi čine tek 1/10^41 dio materije svemira (po masi), ali materija kakvu poznajemo čak nije ni dominantan sastojak svemira. Svemir se većinom sastoji od tamne energije (~73%) i tamne tvari (~23%). Obična stvar čini tek ~4% svemira, a mi, manje od infinitezimale te količine. Ogromna razlika između čovjeka i kozmičkih skala teško da može podržati tezu finog podešavanja svemira za ljudski život. Upravo suprotno, ova ogromna razlika sugerira da je čovječanstvo tek beznačajna tačka u bespuću svemira. 

Već stoljećima fizičari su znali da priroda ima sklonost kao “neredu”. U nedostatku vanjskog uticaja, bilo koji fizički sistem u svemiru ima tendenciju da će sve manje biti organizovan tokom vremena. Zamislite pad kockice soli u čašu vode. Prije kontakta sa površinom vode sol je uređena u dobro organiziranom kristalu, sa natrijem i klorom postavljenim pravilno u kristalnoj rešetci. Nakon uranjanja, međutim, red se pretvara u haos i počinje otapanje soli, pri čemu se joni natrija i klora u potpunosti rasprše i nastaje neuređen i izmješan sistem otapala i otopljene tvari. Fizička mjera nereda je poznata kao entropija i princip povećanja entropije (II zakon termodinamike) je temeljito istražen teorijski i eksperimentalno. U osnovi, II zakon termodinamike predviđa da će svemir sutra biti manje uređen nego danas, a time i imati veću entropiju. To ima značajne kozmološke posljedice; primjenjujući ovaj princip u suprotnom smjeru, to sugerira da je svemir bio mnogo organizovaniji prilikom svog “rođenja” nego što je danas. To, također, znači da se iz dana u dan svemir kreće prema stanju sve većeg nereda. Među kozmolozima preovladava mišljenje da će svemir na kraju postati toliko neuređen da će život kakav poznajemo jednog dana biti apsolutno nemoguć. Neumitni porast entropije će u konačnici rezultirati transformacijom sve materije u svemiru na neorganizirani miks fotona, elektrona i neutrina, jureći nasumično po nepreglednom i praznom svemiru. U ovoj (terminalnoj) fazi svemira nema mjesta za ljude niti za bilo koji drugi oblik života. 

Kako bi onda izgledao svemir da je dizajniran za čovjeka? Pa, za početak moglo bi se očekivati da ogromna prostranstva svemira koja su nepotrebna za naše postojanje ne budu prisutna. Prisutnost stotina milijardi drugih galaksija i planetarnih sistema izvan solarnog sistema i Mliječnog puta čini se u tom slučaju potpuno suvišnim. Dalje, historija svemira do pojave čovječanstva na sceni trebala bi biti puno kraća – ipak, svemoćni dizajner zasigurno bi mogao stvoriti ljudsku vrstu trenutačno, bez ovoliko kašnjenja za prvom pojavom materije, tj. bez nepotrebnih eona vremena.

Ako je svemir inteligentno dizajniran za pojavu čovjeka, moglo bi se, recimo, očekivati i da proučavanje prirode uzrokuje da znanstvenici sve više naginju ka vjeri (kreacionizmu), a ne manje. Trenutno preko 2/3 naučnika ne vjeruje u inteligentni dizajn (u poređenju sa 15-20% ljudi koji nisu u nauci). Ovo je jedna od bolnih tačaka argumenta inteligentnog dizajna; naime, kako nam nauka otkriva sve više i više o svijetu, teistički modeli stvarnosti sve više su tako nevjerojatni da oni moraju biti izmijenjeni u skladu s novim otkrićima (čak je i crkva prihvatila evoluciju kao činjenicu). Prečesto zaboravljamo da je judeo-kršćanstvo, koje je nekada bila općeprihvaćena dogma, stavilo Zemlju u središte svemira, sa nebom i paklom izvan sfere fiksiranih zvijezda, a do vremena Charlesa Darwina, većina ljudi je smatrala da se porijeklo i raznolikost života najbolje objašnjava “stvaranjem” opisanom u Postanku (Genesis). Ovdje treba napomenuti da se biblijska priča o kreiranju svemira potpuno razlikuje od moderne kozmološke teorije Velikog praska. Prema knjizi Postanka (prva knjiga Starog Zavjeta), svemir je nastao prije nekoliko hiljada godina, i to za šest dana. Prema toj knjizi, Zemlja je nastala prije Sunca, Mjeseca i zvijezda. S druge strane, prema teoriji Velikog praska, svemir je nastao prije 13,7 milijardi godina, nakon čega je uslijedilo širenje svemira, a solarni sistem je nastao prije 4,6 milijardi godina, pri čemu je prvo nastalo Sunce pa onda planeti. Dalje, prema knjizi Postanka, ljudi su se pojavili  brzo nakon kreiranje Zemlje, šestog dana. Prema naučnim saznanjima, s druge strane, ljudi su se pojavili prvi put u Africi prije otprilike 200 000 godina. Zašto je kreator, ako je imao ljude na umu pri kreiranju svemira, čekao 13,6998 milijardi godina?

Nadalje, ako je svemir inteligentno dizajniran, mora se priznati strašna neučinkovitost postupka dizajniranja životnih vrsta jer je oko 99,99% svih vrsta na Zemlji izumrlo. Kreator je, dakle, kreirao veliki broj vrsta sa namjerom da ih potom uništi?! Jedan od očitih primjera je i agonija dinosaurusa od prije nekih 65 miliona godina.

Svemir nije ni naročito efikasan jer npr. manje od 3% gasovitih oblaka u svemiru učestvuje u kreiranju zvijezda. Osim toga, svemir je pun “mrtvih zona”, područja u kojima je životu veoma teško da se razvije. Neke od njih su:

  • Rani svemir. Najudaljenije poznate galaksije su suviše mlade (tj. mi ih vidimo kad su bile mlade) da bi imale dovoljno metala (u astrofizici svi elementi teži od hidrogena i helijuma) za formiranje unutrašnjih planeta veličine Zemlje. Postoji logika da je za život potreban solarni sistem poput našeg, sa udaljenim velikim gasovitim planetama i sa malim, stjenovitim planetama smještenim unutra orbita planeta giganata. Izazovi životu u ranom univerzumu su snažno zračenje kvazara (jezgre aktivnih galaksija) i učestale supernove (eksplozije masivnih zvijezda).
  • Kuglasti skupovi zvijezda. Iako sadrže i po milion zvijezda, kuglasti skupovi su suviše siromašni metalima da bi imali unutrašnje planete veličine Zemlje. Te zvijezde su evoluirale u divove koji su suviše vreli za postojanje života na unutrašnjim planetama. Česti međuzvjezdani susreti remete orbite spoljašnjih planeta – što dovodi do komešanja unutrašnjih planeta sa njihovim izbacivanjem iz planetarnog sistema ili obaranjem na matičnu zvijezdu.
  • Eliptične galaksije. I ovdje su zvijezde veoma siromašne metalima. Ako je zvijezda siromašna metalima onda i njen planetarni sistem oskudjeva ovim elementima, što znači da tamo ne postoji materijal od koga bi nastale stjenovite planete, pa ni život kakav poznajemo na Zemlji. Zvijezde mase Sunca evoluirale su u gigante koji su suviše vreli za život na unutrašnjim planetama.
  • Male galaksije.Većina zvijezda i ovdje je siromašna metalima.
  • Centri galaksija. Snažni energetski procesi ovdje ometaju nastanak i opstanak složenog života.
  • Spoljne oblasti galaksija. Čitavo ovo područje je siromašno metalima.
  • Planetarni sistemi sa vrućim Jupiterima. Džinovske planete u ovim sistemima guraju unutrašnje planete na centralnu zvijezdu.
  • Planetarni sistemi sa divovskim planetama u ekscentričnim orbitama. Planete sa ekscentričnim orbitama u ovim sistemima periodično vrše snažno dejstvo na ostale planete te ih vremenom istiskuju iz planetarnog sistema, bacaju na matičnu zvijezdu ili izazivaju njihov sudar sa drugim tijelima. Takvo okruženje je nepovoljno za egzistenciju višeg oblika života.
  • Buduće zvijezde. Uranijum, kalijum i torijum će ovdje biti veoma rijetki elementi, a oni su neophodni da bi se obezbjedilo dovoljno toplote unutar planete za pokretanje tektonskih ploča. Tektonske ploče plutaju na vreloj, istopljenoj magmi u unutrašnjosti Zemlje, a važne su zato što se sudaraju, nabiraju i podvlače jedna pod drugu. U nabiranju nastaju planine, a u podvlačenju mulj, stijene i drugo sa dna okeana ulazi ispod ploča gdje se sve to topi i, između ostalog, oslobađa ugljen dioksid koji potom kroz vulkane izlazi u atmosferu čime se osigurava njegova potrebna količina. Bez ugljen dioksida ne bi funkcionisala tzv. staklena bašta Zemlje i Zemlja bi se zaledila.

Svemir, dakle, nije ovdje zbog nas. Nekome se može učiniti i da nas pokušava ubiti, ali nije to ništa lično. Svemir se ne brine o tome da li ćemo živjeti ili umrijeti. Ako bi se čovjek nekako teleportirao bilo gdje u svemir, unutar nekoliko sekundi bi umro u najstrašnijim mukama. I to bi se desilo u 99,99% slučajeva. Svemir ne mora ni mnogo da se trudi jer je nevjerovatno negostoljubiv za život. Nigdje u svemiru ne možete disati osim na Zemlji. Skoro cijeli svemir je vakuum. Na mjestima gdje nije vakuum, temperature su prevelike i molekule se ne mogu spajati. Na mjestima gdje nije prevruće, temperature su preniske i hemijske reakcije se odvijaju presporo. Pogledajte samo zapreminu svemira gdje ne možemo živjeti. Svemir definitivno nije nešto što bi mogli nazvati rajskim vrtom.

Svemir kao da se gnuša života jer smrt (za život kakav poznajemo) je doslovno na svakom koraku. Jedina olakšavajuća okolnost za ljudsku vrstu i njen opstanak su velike vremenske skale i velike udaljenosti između objekata u svemiru.

Generalno govoreći, iz svemira vrebaju mnoge opasnosti za život kakav poznajemo. Ovdje su sumarno i ukratko predstavljene neke od njih (zainteresovanim za više detalja preporučuje se literatura na kraju teksta):

  • Eksplozije zvijezda (Supernove, Hipernove) su veoma nasilni događaji koji mogu sjajem zasjeniti čitave galaksije. Supernove se mogu približiti planetima zahvaljujući kretanju galaksija, ali planeti mogu biti i u sastavu tog ili bliskog zvjezdanog sistema. Ako je preblizu, ovakva eksplozija može lako progutati i spržiti planet ili ga izbaciti iz orbite (osuđen da vječno luta tamom), a ako je nešto dalje može uništiti ozonski sloj i sterilizirati život. Supernova koju smo zabilježili 1054. godine (sada maglina Rak) oslobodila je npr. veću količinu energije nego što će je osloboditi Sunce tokom svog cijelog života (12 milijardi godina). Da možemo vidjeti očima rendgensko zračenje, maglina Rak bi bila najsjajniji objekt na noćnom nebu. Što se tiče Zemlje Supernova bi morala biti udaljena minimalno 25 svjetlosnih godina da bi mogla ozbiljno ugroziti život ljudi.
  • Sudari galaksija. Mliječnom putu se približava galaksija Andromeda sa kojom će se naša galaksija sudariti za otprilike 4 milijarde godina. Zvuči dramatično, ali udaljenosti između zvijezda u galaksijama su toliko velike da su male vjerojatnosti za zvijezde međusobne sudare. Jako gravitacijsko polje nove supergalaksije moglo bi velikim dijelom uticati na Sunčev sistem. Postoji šansa da će Sunce biti veoma udaljeno od centra supergalaksije, a tu je i mogućnost da će naš sistem u potpunosti biti “izbačen” iz nove supergalaksije. U tom slučaju Zemlja bi završila u intergalaktičkom vakuumu. Astronomi predviđaju kako postoji mala šansa da se dogodi takav scenarij. Sudar svakako neće uticati na život na Zemlji, budući da će do tada planet već ionako biti nenastanjen (temperatura na Zemlji premašit će 300 stepeni C zbog povećane radijacije Sunca do koje će doći uslijed njegovog širenja. Oceani će do tada već odavno ispariti i samo će beživotne pustinjske biljke krasiti dno nekada velikih oceana).
  • Većina planetarnih orbita je nestabilna. Neke planete budu izbačene iz planetarnih sistema (tzv. odbjegli planeti koji lutaju zauvijek u tami i svemirskoj hladnoći), neke se sudare, a neke završe (izgore) u matičnoj zvijezdi. Sudarom planete veličine Marsa i Zemlje u dalekoj prošlosti nastao je Mjesec. Venera je takođe doživjela veliki udar jer oko ose rotira, za razliku od drugih planeta, u smjeru kazaljki na satu (gledano sa sjevernog pola). Uran je isto doživio udarac nekog tijela u prošlosti pa je sada njegova osa rotacije okrenuta za 98 stepeni u odnosu na osu okomitu na ravan ekliptike. Mnogi sateliti su “zarobljena” tijela od strane planeta, posebno kod Jovijanskih planeta (npr. Neptun je zarobio Tritona koji dosta liči na Pluton).
  • Na svakom koraku vrebaju kozmičke zrake – zrake visoke energije. Opasni su za živi svijet jer je npr. njihova najveća detektovana energija za oko 40 miliona puta veća nego energija čestica koje se ubrzavaju u Large Hadron Collider postrojenju. Na Zemlji atmosfera i magnetsko polje oslabljuju kozmičke zrake, ali na Mjesecu i Marsu npr. one nesmetano pljušte. Kozmičko zračenje može štetiti astronautima i može dugoročno uzrokovati rak kao posljedica oštećenja u DNK i ćelijama, kao i mrenu, oštećenje nervnog sistema i sl. Značajan dio primarnog kozmičkog zračenja potiče od supernovih, kvazara, izbačaja gama zračenja, aktivnih galaktičkih jezgri (izbačaji gama zračenja koji traju milionima godina). Takođe, Sunce stvara vlastite kozmičke zrake (“protonska oluja” – kada Sunce emituje čestice, uglavnom protone, koje su ubrzane dejstvom sunčevih baklji i izbacivanjem koronalne mase; koronalno izbacivanje mase oslobađa ogromne količine materije i elektromagnetskog zračenja u prostor iznad Sunčeve površine, ili u koronu ili u međuplanetarni prostor. Izbačena masa je plazma koja se sastoji od elektrona i protona, ali može sadržavati i manje količine težih elemenata – helijuma, kiseonika, pa i čak željeza). Naravno, u elektromagnetnom spektru Sunca nalaze se i rendgensko i gama zračenje koje je štetno za živi svijet, ali srećom, atmosfera i magnetosfera nas čuvaju od njih dok smo na Zemlji.
  • Konstantno bombardovanje asteroidima i kometama. Ako pogledamo Mjesec ili Merkur možemo najbolje vidjeti nemilosrdno svemirsko bombardovanje na djelu. Bezbroj kratera svjedoči o ekstremno nasilnom djetinjstvu solarnog sistema. To se dešava na svim planetarnim sistemima i prijetnja je razvoju (ili očuvanju) inteligentnog života.
  • Crne rupe. Crna rupa je jedan od mogućih zvjezdanih “ostataka” – ekstremno zakrivljena oblast prostor-vremena iz koga se, prema klasicnoj fizici, ništa, čak ni svjetlost, ne može otisnuti zbog izuzetno velike sile gravitacije. Zvijezde od 1,2 do 1,4 Sunčeve mase završiće svoju evoluciju na stadijumu bijelog patuljka. Sav višak energije i mase oslobodiće u vidu planetarne magline. Zvijezde između 1,4 i 2 Sunčeve mase završavaju kao neutronske zvijezde, a one još masivnije (uglavnom mase veće od 3 mase Sunca) završavaju kao crne rupe. Crne rupe mogu rasti apsorbiranjem okolne materije, i na taj način nastaju supermasivne crne rupe sa masama većim od milion masa Sunca. Supermasivne crne rupe postoje u centrima svih galaksija. Prilikom formiranja jedne ovakve crne rupe, centar galaksije će isijavati svjetlost i druge oblike zračenja. Okolina centra galaksije će ličiti na kvazar, jer će crna rupa gutati okolne zvijezde svojom gravitacijom, a one će zauzvrat emitovati energiju kao kvazari. Crna rupa svojom gravitacijom utiče na okolne objekte, zarobljava gas i drugu materiju sa svog vidljivog pratioca. Time oko sebe formira dodatni disk tj. akrecioni disk (akrecija = sakupljanje). Otkrivanjem takvog efekta, otkriva se skriveni pratilac. Ta materija se sliva kao kroz lijevak ka crnoj rupi i dok ne dosegne horizont događaja odaje zračenje. Gravitaciono polje u blizini horizonta je jako veliko i materijal koji upada u crnu rupu ima veliku brzinu (blizu brzine svjetlosti) i ubrzanje, čestice koje se slivaju međusobno se sudaraju i to žestokim sudarima kao u nuklearnom akceleratoru, pa zato akrecioni disk odaje elektromagnetno zračenje visokih energija.
  • Daleka budućnost univerzuma, kao što je rečeno, je potpuno ništavilo jer se temperatura svemira asimptotski približava nuli. Svemir ima nekoliko era: primordijalna era (do formiranja zvijezda), zvjezdana era (trenutna era u kojoj se formiraju zvijezde), era degeneracije (dominiraju smeđi patuljci), era crnih rupa (era crnih rupa, nešto radijacije i pokoja subatomska čestica) i tamna era (nakon 10^100 godina, kolaps svemirskog vakuuma, svemir je potpuno taman bez ičega u njemu). 

Gdje smo mi u tome svemu? U svemiru ima stotine stotine milijardi galaksija, a u svakoj stotine milijardi zvijezda. Mi se nalazimo na periferiji jedne prosječne galaksije u jednom prosječnom solarnom sistemu. Ne možemo nikako biti centar svemira. Toliko smo “značajni” da kada bi vanzemaljci dolazili u naš dio svemira, ne bi nas ni pogledali, već bi produžili pravo za Virgo skup galaksija koji leži 50 miliona svjetlosnih godina udaljen od nas, sa svojih 2500 galaksija (!) u svom sastavu. Naša lokalna grupa galaksija je, naime, tek “predgrađe” Virgo grupe galaksija. U Virgo skupu je “Times Square”, “downtown” našeg dijela svemira. Najveća galaksija u toj grupi je nemaštovito nazvana M87 i nalazi se tačno u centru skupa. Ova galaksija je jedna od najvećih struktura u svemiru koje poznajemo. Sadrži nekoliko triliona (milion miliona) zvijezda i vjerovatno barem isto toliko planeta. U njenom centru je ogromna crna rupa (procjenjene mase između 10 i 100 miliona veće nego masa Sunca) oko koje kruži nebrojeno mnogo zvjezdanih skupova i zvijezda. Siguran sam da potencijalna civilizacija u ovom dijelu svemira ne dijeli vaše mišljenje o porijeklu i namjeni svemira.

Astronomska promatranja  pokazuju da  Zemlja u svemirskim okvirima nije značajnija od jednog zrna pijeska na ogromnoj plaži. Ništa u našem sadašnjem razumjevanju kozmologije i fizike ne ukazuje na svemir sa čovjekom u njegovom centru. Čakštaviše, počinjemo da razmijevamo moguće fizičke mehanizme za pojavu materije ni iz čega i organizaciju struktura u svemiru bez dizajna.

Neinteligentni dizajn na Zemlji

Zemlja se često smatra primjerom inteligentnog dizajna jer je pogodna za život kakav poznajemo. Često čujemo mišljenja kako je zemlja stvorena radi nas, po mjeri čovjeka i za čovjeka. Antropocentrizam (starogrčki: čovjek u centru zbivanja) je naziv za ideologiju ili općeniti stav da je čovjek superioran prirodi ili njen najvažniji i najvrijedniji dio. Antropocentristi vjeruju da čovjek nije ravnopravan drugim stvorenjima, nego da ima pravo upravljati nad florom, faunom i općenito Zemljom. Antropocentrizam se kao stav razvio i među abrahamskim religijama, pa tako npr. Stari zavjet opisuje kako je Jahve stvorio čovjeka da bude gospodar svim drugim bićima. Antropocentrizam je doveo takođe do razmišljanja da je čovjek centar univerzuma.

Na antropocentrizam se dijelom naslanja hipoteza “Rijetke Zemlje” (Ward i Brownlee) koja zagovara tezu da nastanak složenijih višećelijskih organizama (posebno inteligencije) zahtijeva vrlo rijetku kombinaciju astrofizičkih i geoloških događaja i uvjeta. Hipoteza zagovara tezu da nastanak složenijih oblika života zahtjeva veliki broj “sretnih okolnosti”: galaktička nastanjiva zona, središnja zvijezda dužeg vijeka i planetarni sistem, nastanjiva zona unutar zvijezdanog sustava, veličina planete, prednost velikog satelita/mjeseca, uvjeti koji osiguravaju da planeta ima magnetosferu i tektoniku ploča, hemiju litosfere, atmosfere, i okeane, ulogu “evolucijskih pumpi” kao što je masivna glacijacija i rijetki udari nebeskih tijela na kojima ima vode ili organskih molekula, te ono što je god dovelo do još uvijek tajnovite kambrijske eksplozije životinjskih vrsta.

Ovu hipotezu danas ne prihvata veliki broj naučnika jer smatraju da ona ustvari i ne predstavlja hipotezu niti predviđanje već samo opisuje način kako je život nastao na Zemlji. Naime, nije važno da li postoji nešto neobično u vezi Zemlje jer će uvijek postojati nešto karakteristično za svaki planet u svemiru; ono što je važno je da li je bilo koja okolnost na Zemlji esencijalna za kompleksan život. Dosada nismo pronašli ništa što bi sugerisalo na to. Hipoteza o rijetkoj Zemlji je u suprotnosti sa Kopernikanskim principom kojeg su, između ostalog, zagovarali Carl Sagan i Frank Drake. Taj princip navodi da je Zemlja obična stjenovita planeta u tipičnom planetarnom sustavu, koja se nalazi u prosječnoj regiji vrlo čestog tipa prečkaste spiralne galaksije, te stoga po toj hipotezi život nije rijedak u svemiru. Ovo potvrđuju moderna naučna saznanja: veliki broj otkrivenih ekstrasolarnih planeta (preko 3500 dosada), broj planeta u nastanjivoj zoni nije rijedak (prema istraživanju iz 2013. godine – Keppler misija), u Mliječnom putu ima preko 40 milijardi planeta veličine Zemlje u nastanjivoj zoni (!!), a od toga 11 milijardi takvih planeta kruži oko zvijezde koja je slična Suncu!), tektonika nije jedinstvena za Zemlju, slobodni kiseonik nije neophodan za život (npr. Spinoloricus nov. sp., anaerobične metozoe), magnetno polje nije preduslov za život (i atmosfera može pružiti zaštitu od radijacije, kao što je na Zemlji u periodima zamjene magnetnih polova), veći satelit (kao što je kod nas Mjesec) vjerovatno potreban za razvoj života (veći sateliti mogu značajno usporiti planet što dovodi do sporije rotacije planeta (plimno zaključavanje) i slabije disipacije toplote; prebrza rotacija, s druge strane, dovodi do vjetrova velike brzine na tlu), kompleksan život može se razviti i u alternativnim staništima (ekstremofili koji podnose velike pritiske i temperature: Hesiocaeca methanicola, Dugoživci/Tardigrada, Halicephalobus mephisto i sl.) itd.

Ali vratimo se na Zemlju. Za početak da postavimo pomalo satirično pitanje – ako je Zemlja stvorena za čovjeka (koji nema škrge) zašto su onda na 2/3 Zemljine površine okeani? Šalu na stranu, mi smo vrsta čiji preci (moderni Homo sapiens) nisu stariji od 200 000 godina i jedna smo od procjenjenih 9 miliona vrsta na Zemlji. Zemlja je stara 4,5 milijarde godina! Ako je Zemlja stvorena zbog čovjeka, postavlja se pitanje gdje smo bili 99,99% vremena?

U većini naučnih krugova prihvata se činjenica (teorija) da su ljudi evoluirali u skladu sa mogućnostima koje pruža Zemlja. Mi smo rezultat ekosistema planete Zemlje. I pitati se da li je Zemlja stvorena za čovjeka je nešto slično kao pitati se da li je rupa u zemlji stvorena za baru koja je popuni.

Općenito govoreći, da li je Zemlja baš oaza za život? Prije svega, bile su potrebne 3,5 milijarde godine da nastane višećelijski oblik života na Zemlji ili ako uzmemo od početka univerzuma – barem 13,5 milijardi godina! Život se pojavio relativno brzo na Zemlji, ali ne i višećelijski. Bile su, naime, potrebne cijano-bakterije da povećaju postotak kiseonika u atmosferi, koji predstavlja “raketno gorivo” za višećelijske organizme. Nešto kiseonika pojavilo bi se istina i bez postojanja tih organizama, budući da je ultraljubičasta svjetlost sa Sunca razlagala nešto molekula vode na površini okeana, oslobađajući atome hidrogena i kiseonika u zrak. Pojava atmosferskoga kiseonika najveće je zagađenje koje se ikada dogodilo na Zemlji. Pojava kiseonika u Zemljinoj atmosferi značila je da se svi oblici života moraju ili prilagoditi novim uvjetima ili izumrijeti. Također, da se život tada već nije pojavio, više to ne bi bilo moguće zato što potencijalni organizmi ne bi imali što jesti, budući da bi njihova moguća hrana zahrđala. Evolucijsko prilagođavanje na ovo zagađenje u mnogo slučajeva dobro je prošlo, kao što to mogu posvjedočiti sve životinje koje udišu kiseonik. Od koristi je bilo i skrivanje od kiseonika. Sve do danas, u crijevima svake životinje, računajući tu i ljude, nalazi se sklonište za milijarde organizama koji uspijevaju u anaerobnoj sredini koja tamo vlada, dok bi, izloženi zraku, skončali istog trena.

Evolucija od višećelijskih organizama do inteligentnih organizama trajala je oko 800 miliona godina. Insekti su se pojavili prije 400 miliona godina, dinosaurusi prije 300 miliona godina, a biljke koje cvjetaju tek prije 130 miliona godina. Ljudske civilizacije na Zemlji postoje tek nekih 10 000 godina, a radio-komunikacija sa svemirom nije starija od 80 godina. U odnosu na starost svemira i Zemlje, ovo je minoran vremenski period, period u kojem praktično nisu zabilježeni događaji koji bi limitirali dalji razvoj civilizacije (ekstremne varijacije klime, supervulkani ili udari većeg asteroida).

Sav živi svijet (gljive, biljke, životinje) ima sličnu ćelijsku strukturu. Bakterije su najbrojnija vrsta i one predstavljaju zajedničkog predaka svog živog svijeta. Drugim riječima, svi mi smo potomci bakterija.

Ukratko ću spomenuti i abiogenezu koja se bavi proučavanjem nastanka života, iako to nije toliko relevantno za ovu priču. Mada ima još nedoumica oko načina nastanka prvih organizama, nauka je na dobrom putu da dođe i do tih odgovora zahvaljujući radu Oparina, Haldanea, Ureya i Millera, Watsona i Cricka, Orgela, Cecha, Gilberta, Steitza, Szostaka, Bartela, Joyca, Nielsena, Eschenmosera, Wächtershäusera, Russella, Mitchella, Kelleya i ostalih. Mnogi od njih su dobili nobelovu nagrad za svoj rad. Šta dosad  znamo o abiogenezi, šta pretpostavljamo, a šta još uvijek nije jasno? Znamo mnogo načina na koje osnovni molekuli koji čine život mogu nastati spontano. Baze koje čine DNK i RNK, amino-kiseline, osnovni šećeri…sve može nastati na mnogo različitih načina. Nismo sigurni koji od tih procesa je bio važan za život, a i dalje je moguće i da su prvi molekuli potrebni za život nastali nekim procesom za koga još uvijek ne znamo. Znamo kako je moglo doći do nastanka prvih nukleosida i nukleotida. Nukleosidi su pojedinačni dijelovi RNK lanca, sastavljeni od dva dijela, riboze i baze. Nukleotidi su nukleosidi kojima je dodatna fosfatna grupa, što je neophodno za povezivanje u lanac. Takođe, znamo da nukleotidi, kada se jednom stvore, mogu biti lako povezani u dugačke lance pod vrlo jednostavnim uslovima (glina je veoma česta stvar u prirodi). Ovakvi procesi bi proizveli ogroman broj RNK molekula, od kojih bi mnogi imali različite katalitičke funkcije. Radi ilustracije, ako bi ovim procesom bio stvoren samo jedan gram RNK ukupno, taj gram bi mogao da se sastoji od 3.6×1018 (3.6 milijardi milijardi!) različitih molekula prosječne dužine od 250 nukleotida – a katalitički RNK molekuli počinju već na dužini od oko pedeset nukleotida. Znamo da određena grupa takvih molekula može da sadrži sve funkcije potrebne za njen opstanak: kopiranje i umnožavanje, uništavanje nepogodnih molekula, rekombinacija postojećih u nove forme, itd. Nismo sigurni kako je ova grupa tačno izgledala, koliko bi morala da bude velika, i kako i gdje bi se ona održavala. Znamo da amino-kiseline lako nastaju spontano u prirodi (zapravo, njih je najlakše proizvesti). Znamo da razni RNK molekuli imaju funkcije specifične prema proteinima: da povezuju pojedinačne amino-kiseline u duže lance, da ih vezuju same za sebe ili za druge molekule RNK, da ih sjeku na komade i koriste kao izvore energije za druge reakcije. Takođe, znamo da masne kiseline mogu spontano nastati u prirodi, i da se one takođe spontano organizuju u membrane. Ne znamo kako su se svi ovi dijelovi povezali u prvu ćeliju, kako su te prve ćelije tačno izgledale, i kako su tačno funkcionisale (recimo, kako su funkcionisali prvi sistemi dijeljenja, koji je bio protok energije, i sl.). Mnogo toga je još uvijek nepoznanica na polju abiogeneze, ali pustimo nauku da dođe i do tih odgovora.

Iako je život počeo cvjetati relativno rano, zabilježena su masovna izumiranja živog svijeta više puta tokom historije zemlje (15 puta u zadnjih 500 miliona godina). Ona se mogu pripisati promjenama klime, udara asteroida i kometa, dejstvu kozmičkih zraka (radijacija), štetnom djelovanju Sunca, izbacivanjem vulkanskih pepela, sudarima kontinenata pri čemu planine rastu i mijenja se globalni klimatološki sistem, ledenim dobima, itd. Zapanjujuć je podatak da je 99% svih životnih formi koje su dosada živjele – izumrlo.

Na temelju naših dosadašnjih saznanja iz astronomije, biologije, hemije i geologije može se zaključiti da iako je rana Zemlja bila spremna poroditi život, svemirska sredina u kojoj se ona nalazila bila je još spremnija uništavati ga.

Nisu sve vrste eliminisane masovnim izumiranjem, neke su nestale manje spektakularno – takmičenjem za istu ekološku nišu sa drugim vrstama. Tako su npr. neandertalci (Homo neanderthalensis) u takmičenju sa nama (Homo sapiens) izumrli prije nekih 30 000 godina. Dakle, izumiranje inteligentnih bića na Zemlji se već desilo i to nam treba biti opomena.

Zemlja koju smatramo kolijevkom života svakodnevno odnosi iste te živote. I ne zna se broj života koje je Zemlja dosada uzela. Vulkani izbacuju tone i tone otrovnih gasova i pepeo, lava teče svuda naokolo, ravnaju se gradovi i sela. U deset najvećih vulkanskih erupcija stradalo je preko 250 000 ljudi. Najveći broj je stradao nakon erupcije na planini Tambora (Indonezija) u aprilu 1815. godine – preko 90 000 ljudi.

Zemljotresi su posebno razorno “oružje” Zemlje. Od 52 najgora zemljotresa stradalo je preko 6 miliona ljudi! Najsmrtonosniji je bio zemljotres u Kini 1556. godine kada je stradalo 830 000 ljudi.

Pobornici inteligentnog dizajna bi trebalo da znaju za jedan uznemirujući događaj iz 1755. godine u Lisabonu. Uslijed zemljotresa koji je tada nastupio, oko 80 000 ljudi je poginulo, a dosta tih žrtava je poginulo u crkvama širom Lisabona. Crkve su inače dosta visoki objekti i u zemljotresima uvijek stradaju. Nakon zemljotresa je uslijedio veliki cunami koji je praktično izbrisao Lisabon sa lica Zemlje.

U deset najsmrtonosnijih cunamija poginulo je preko 1,2 miliona ljudi, od čega 500 000 (procjena) na Kreti 365 godine.

Potom tu su poplave o kojima svakodnevno slušamo vijesti. U deset najgorih poplava/klizišta stradalo je više od 5 miliona ljudi. Najgora poplava je ona u Kini iz 1931. godine kada je poginulo između 1 i 4 miliona ljudi.

Uslijed efekata toplotnih valova dosada je stradalo preko 100 000 ljudi. Najgori je bio toplotni val u Evropi iz 2003. godine kada je umrlo preko 70 000 ljudi!

Deset najsmrtonosnijih tropskih ciklona odnijelo je više od 2 miliona života. Samo Bhola ciklon u Bangladešu je 1970. godine odnio 500 000 života. Bangladeš se inače nalazi na veoma opasnom području i tamo se praktično ne isplati praviti kuću jer su velike šanse da će ubrzo nestati.

Lavine su uzrokovale smrt preko 35 000 ljudi. Posebno je bila smrtonosna ona u Peruu (uzrok je bio zemljotres) 1970 godine.

U osam najsmrtonosnijih oluja (ne misli se na ciklone) stradalo je preko 30 000 ljudi. Ovdje se ističe tragedija u Vargasu (Venecuela) iz 1999. godine kada je stradalo 30 000 ljudi.

Snježne oluje su uzrokovale smrt preko 10 000 ljudi. Pamti se snježna oluja u Iranu iz 1972. godine.

U deset najjačih tornada stradalo je preko 5000 ljudi, od čega 1300 u Bangladešu 1989. godine.

Udari munja su takođe svakodnevica. Procjenuje se da godišnje strada i do 20 000 ljudi od udara munja.

U deset najvećih požara poginulo je preko 5000 ljudi. Samo u požaru u Wisconsinu iz 1871. godine stradalo je 2500 ljudi.

Ovdje ću spomenuti i periode gladi koji povremeno nastaju. U periodima gladi (dijelom uzrokovani i ljudskim aktivnostima) stradalo je preko 230 miliona ljudi!

Postavlja se pitanje da li će Zemlja zauvijek biti pogodna za život čovjeka. Naravno, odgovor je negativan i postoji mnoštvo načina na koje može do uništenja života kakvog poznajemo. Prije ili kasnije, moraćemo se odseliti sa ove planete ili se pomiriti sa nestankom. Evo nekih apokaliptičnih scenarija:

  • Globalno zagrijavanje. Postupno zagrijavanje Zemljine površine i najnižih slojeva atmosfere uzrokovano efektom staklenika, što dovodi do globalnih promjena klime. Klima se mijenjala i u Zemljinoj prošlosti, no smatra se da sadašnje globalno zagrijavanje nastaje zbog povećanih emisija stakleničkih plinova. Jedna je od najvećih prijetnji živom svijetu na Zemlji. Smatra se da bi do 2100. godine temperatura zraka bila veća čak za 1.8 – 4 °C, ovisno o stepenu povećanja stakleničkih plinova. Slaganje u većem dijelu naučne zajednice je da su globalnom zatopljenju prvenstveni razlozi čovjekov uticaj – ugljen dioksid, metan i ostali staklenički plinovi od strane industrijskih postrojenja (od početka industrijske revolucije, prije 250 godina, količina CO2 u atmosferi povećala se za 35%, a metana 148%.) u razvijenim zemljama, te krčenje šuma (deforestacija) velikih područja na Zemlji). Globalno zagrijavanje će dovesti do velikih i za neke dijelove čovječanstva katastrofalnih posljedica: zbog topljenja ledenjaka i snježnoga pokrivača došlo bi do podizanja razine mora (18-59cm) koje bi preplavilo mnoga obalna naselja, posebno otočkih država, povećanog broja vremenskih nepogoda u mnogim dijelovima svijeta (ciklona, uragana, poplava), premještanja tropskih uvjeta prema sjeveru i do pojave sušnih razdoblja na području Sredozemlja, a sjevernije od njega do znatnog povećanja količine oborina. Tu su i negativni učinci visokih temperatura na zdravlje ljudi, kao što su širenje infektivnih bolesti koje se pojavljuju samo u toplim područjima (malarija, žuta groznica, encefalitis), premještanje mnogih biljnih i životinjskih vrsta prema sjeveru pa i nestanak cijelih takvih životnih zajednica. Ove kaskadne promjene bi dovele do političke nestabilnosti, velikih suša, gladi, kolapsa ekosistema i drugih promjena koje će činiti Zemlju negostoljubivom za život.
  • Vulkanska apokalipsa. Život je bio najbliže nestanku prije 250 miliona godina tokom tzv. permijskog masovnog izumiranja kada je nestalo preko 95% životnog svijeta. Niko ne zna sa sigurnošću šta se desilo, ali događaj se vremenski poklapa sa apokaliptičnom aktivnosti vulkana (na Sibiru je tada bila tolika aktivnost vulkana da je lava prekrila površinu osam puta veću od površine Velike Britanije). Istraživači smatraju da je ta vulkanska aktivnost dobrim dijelom uništila ozonski sloj i da je najveći broj živih vrsta stradao od štetne radijacije. Prije 65 miliona godina eksplodirao je još jedan vulkan, na području današnje Indije. Erupcije su bjesnile stoljećima, oslobađajući ogromnu količinu lave. Neki naučnici smatraju da su ova događanja možda bila krivac za izumiranje dinosaurusa. Još jedna poznata erupcija vulkana na Zemlji bila je erupcija vulkana Toba na otoku Sumatri koja se dogodila prije 75 000 godina. Tom prilikom je u atmosferu izbačeno oko 900 km3 materijala, što je izazvalo značajne promjene globalne klime. Procjenjuje se da je nakon te erupcije uginulo 75% biljaka na sjevernoj hemisferi, a neki istraživači smatraju da je u tom trenutku ljudska populacija spala na oko 4000 ljudi od čega oko 500 žena sposobno za reprodukciju. Ljudi su bili na ivici izumiranja. Vulkani, osim što uništavaju ozonski sloj, proizvode i sumporne gasove od kojih nastaju kisele kiše. Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati i globalno zahlađenje, tako što materijal izbačen vulkanskom erupcijom (pepeo, vodena para, prašina i sumporni dioksid) spriječava Sunčevu svjetlost da dopre do Zemljine površine. Naučnici smatraju da će u budućnosti sigurno doći (smatra se da se ovo u prosjeku dešava svakih 50 000 godina) do eksplozije nekog supervulkana (kao što je npr. onaj u nacionalnom parku Yellowstone).
  • Opasnost od asteroida. Zemlja se nalazi u kozmičkoj streljani, svemir nas ima na nišanu i tijelo prečnika 10 km moglo bi dovesti do nestanka civilizacije. Tijela manjih dimenzija završe kao meteori (svjetlosni trag na nebu) ili se dezintegrišu u vazduhu (asteroid prečnika 1m može eksplozijom u vazduhu osloboditi energiju jednaku eksploziji stotine tona TNT-a). Primjer eksplozije u vazduhu je udar tijela u Zemlju 1908. godine u području Sibira. Tijelo prečnika 60-200m je eksplodiralo u zraku, oslobađajući energiju ekvivalentnu 20 miliona tona TNT-a, stotine puta jaču nego energija atomske bombe koja je bačena na Hirošimu 37 godina kasnije. Da se ova eksplozija dogodila iznad Moskve ili Londona, milioni bi umrli u roku od nekoliko minuta. Manicouagan krater u Kanadi je jedan od najvećih udarnih kratera za koje znamo (stvoren prije 215 miliona godina), ali on nije uništio dinosauruse, već onaj od prije 65 miliona godina. Prije 65 miliona godina dinosaurusi su imali jako loš dan. Krater Chicxulub se nalazi na poluotoku Yucatán. Krater ima prečnik veći od 200 km i smatra se jednim od najvećih udara nebeskih tijela u historiji Zemlje (ne računajući udar tijela veličine Marsa u zemlju od kojeg je nastao Mjesec). Smatra se da je asteroid koji je stvorio krater imao prečnik oko 10 kilometara. Atmosfera nije usporila brzinu ovog asteroida i dok se kretao atmosferom, kreirao je ogroman udarni talas, zagrijavajući atmosferu kilometrima naokolo. Blještav kao Sunce, zapalio je sve ispred sebe čak i prije samog udara. Čak i da je nešto i preživjelo visoke temperature, udarni val bi ih dokrajčio. Udarajući u Zemljinu koru (tj. u plitke vode poluotoka Yucatán), svi ta silna energija je naglo oslobođena, šaljući istopljeno kamenje, zemlju i morsku paru uvis i bočno. Sam udar u tlo kreirao je još jedan udarni talas, ubijajući sve što mu se našlo na putu stotinama kilometara u svakom pravcu. Udarni talas je kreirao i epsko probijanje zvučnog zida, pri čemu je dosta životinja vjerovatno izgubilo sluh. Udarom u okean, kreiran je cunami gigantskih razmjera. Decembra 2004. godine cunami koji je bio visok nekoliko metara i brzine manje od prosječne brzine automobila usmrtio je preko 250 000 ljudi. Cunami uslijed udara asteroida bio je stotinama metara visok i kretao se brzinom od preko 1000 km/h (skoro brzinom zvuka). Možemo samo zamisliti kakvu destrukciju je ovaj cunami prouzrokovao. Komadi asteroida koji su nakon eksplozije otišli visoko uvis (velikom brzinama, reda nekoliko km/s) počeli su padati prema zemlji kao interkontinentalni projektili. Prilikom pada, ovi komadi ponašali su se kao mini asteroidi, ponavljajući destrukciju, ali u manjim razmjerama. Ovi mini asteroidi prouzrokovali su i brojne požare širom Zemlje, tj. čitava Zemlja je bila u plamenu. Kako je Zemlja gorila, atmosfera je postajala sve tamnija i propuštala sve manje Sunca. Tokom vremena, Zemlja se značajno ohladila što je uzrokovalo ledeno doba i izumiranje velikog broja biljaka (globalna zima koju su uspjeli preživjeti samo rijetki hladnokrvni organizmi) i životinja. Nitrati koji su bili sastavni dio tla na Zemlji su sada u zraku postajali azotna kiselina koja je kao kiša padala na tlo. Iz asteroida je u zrak ispario hlor (i brom) koji su, vjerovatno, uništili ozonski omotač Zemlje i na taj način doprinjeli uništenju velikog broja biljnih i životinjskih vrsta. Lanac ishrane je bio potpuno poremećen, što je dovelo do izumiranja 75% biljnih i životinjskih vrsta nakon udara asteroida. Postoje zapisi (staro-kineski) da je kiša meteoroida 1490. godine ubila preko 10 000 ljudi u kineskom gradu Chi’ing-yang (neki istraživači se ne slažu sa ovim izvještajima). Radilo se, navodno, o kiši manjih komada meteoroida koja je nastala dezintegracijom asteroida u atmosferi. Možda je ovaj događaj bio sličan događaju iz Sibira 1908. godine samo je ovaj put eksplozija bila iznad naseljenog mjesta. U svakom slučaju, udar asteroida većih dimenzija će se sigurno desiti u budućnosti (npr. samo Kuiper-ov pojas sadrži najmanje 100 000 tijela sa prečnikom većim od 80km), i ako dotada ne razvijemo sistem odbrane, civilizacija kakvu poznajemo će nestati.
  • Opasnost od kometa. Za razliku od asteroida, komete su prljave snježne lopte: kamen, prašina i šljunak, pomješani sa ledom koji ih drži na okupu. Komete su možda imale pozitivan učinak na nastanak života. Naime, kometi koji su bombardirali Zemlju tokom njezinih prvih nekoliko stotina milijuna godina sadržavali su vodu u obliku leda, ali i mnoge vrste molekula, kao što su metan, amonijak, metil-alkohol, vodikov cijanid i formaldehid. Ove molekule, udružene s vodom, ugljikovim monoksidom i ugljikovim dioksidom, su sirovine života. Sve se oni sastoje od hidrogena, ugljika, nitrogena i kiseonika i sve su polazišne sirovine za izgradnju složenih molekula. Kad se kometa približi Suncu, led se topi. Mnoge komete imaju džepove leda ispod površine, i kada se kometa približi Suncu sublimirani gas izlazi u mlazu iz komete. Ovo je slično djelovanju raketnog motora, i kometa se može pokrenuti u bilo kojem pravcu. Ako se kometa okreće, a većina upravo to radi, kometa će se kretati nasumično. To čini predviđanje orbite komete veoma teškim. Ali, to nije sve. Asteroidi se nalaze u ravni kretanja planeta oko Sunca, što znači da ćemo ih lakše naći posmatrajući uvijek iste dijelove neba. S druge strane, kometi su “divlja” tijela, sasvim druge “zvijeri”. One nisu ograničene na ravan kretanja planeta, i mogu doći iz bilo kojeg dijela neba. To može značajno smanjiti naše vrijeme reakcije. Dok za asteroid možemo imati desetke godina ranog upozorenja, za komete možemo imati maksimalno par godina upozorenja. Čak je i komet Hale-Bopp, koji je bio jedan od najsjajnijih ikada, bio otkriven tek 2 godine prije njegovog prolaska pored zemlje. Da je bio usmjeren prema nama, ne bi mogli uraditi ništa. Jezgro komete Hale-Bopp (čvrsti dio) ima prečnik oko 40km. Da nas je pogodio ovaj komet, udar asteroida koji je izbrisao dinosauruse izgledao bi kao mokra petarda. Ali i udar manjeg kometa bio bi veoma opasan za čovječanstvo. Posljedica direktnog udara manje komete u blizini naseljenog mjesta ili njene eksplozije u zraku kao u Sibiru 1908. godine, dovela bi do hiljada poginulih ljudi i milijarde dolara ekonomske štete. Dobra vijest je da kometi kao što Hale-Bopp predstavljaju manje od 2 postotka ukupne opasnosti od udara, i većinu kratko-periodičnih kometa je lako uočiti.
  • Izbačaj (eng. burst – eksplozija, prasak) gama zračenja. Jedan od mogućih uništavača života u svemiru mogu biti upravo izbačaji gama zračenja. Većina izbačaja gama zračenja nastaje kao uski snopu intenzivne radijacije koja se oslobađa tokom tzv. Hipernove kada zvijezda velike mase (koja brzo rotira) kolapsira u neutronsku zvijezdu ili crnu rupu. Ovi izbačaji drže neke astronomske rekorde. Najudaljeniji objekt koji je viđen je upravo izbačaj čije zračenje je putovalo do nas skoro od početka svemira (preko 13 milijardi godina). Jedan drugi izbačaj gama zračenja je bio događaj sa najviše oslobođene energije (koju smo dosad otkrili) – 2,5 miliona puta je bio svjetliji od najsvjetlije Supernove (koja sama može imati sjaj veći od jedne galaksije)! Na 30 sekundi 2008. godine bio je to najudaljeniji objekat koji se mogao vidjeti golim okom (udaljen 7,5 milijardi svjetlosnih godina). Inače, na udaljenosti od 1000 svjetlosnih godina ovi izbačaji zračenja bili bi svjetliji od Sunca! Ako bi se nalazili unutar udaljenosti od 7000 svjetlosnih godina (npr. zvijezda Eta Carinae) ovi izbačaji bi vjerovatno uništili kopnene vrste na Zemlji. Uzmimo za primjer da se nalazimo na udaljenosti 100 svj. godina od izbačaja gama zračenja koji bi bio uperen u našem pravcu. Nastupio bi haos na Zemlji. Bilo bi to kao da na svaki kilometar Zemljine površine padne jedna atomska bomba (snage 1 MT). Ako nas ne bi ubila toplota, onda bi to učinilo UV zračenje bi jer bi ozonski sloj bio uništen (rak kože kod ljudi, uništavanje fitoplanktona koji vrši fotosintezu i doprinosi stvaranju kiseonika u atmosferi). Sve na Zemlji osim većih dubina okeana bi bilo sterilizovano. Ovi izbačaji događaju se najviše u centralnim dijelovima galaksija (npr. oko crnih rupa) i dijelovima gdje je veća gustina zvijezda. Zemlja je zasad sigurna u oba slučaja, ali da je kojim slučajem bliža centru galaksije, život vjerovatno ne bi bio moguć. Međutim, nekad u prošlosti Zemlja je možda bila “pogođena” ovim zračenjem. Naime, prije 440 miliona godina mnoge vrste su uništene (ordovicijsko-silursko izumiranje) i naučnici smatraju da se ovo desilo uslijed gama zračenja. Prema nekim istraživanjima, u prosječnoj galaksiji dolazi do izbačaja 5-50 gama zračenja svakih milijardu godina. Ako se desi ovakav scenario u blizini – biće uništen sav život.
  • Lutajuće crne rupe. Naša galaksija je puna crnih rupa, ostataka kolapsirajućih zvijezda sa prečnikom tek nekoliko kilometara. Imaju toliku gravitaciju da gutaju sve što im se nađe na putu. Smatra se da u našoj galaksiji ima minimalno 10 miliona crnih rupa. Male su šanse da nam se neka crna rupa približi (solarnom sistemu) u budućnosti, ali ako bi se to desilo, ne bi je mogli vidjeti, a bili bi uništeni veoma brzo.
  • Lutajuće zvijezde. Šta bi se desilo da se Suncu približi druga zvijezda. Prema istraživanjima, prije 70 000 godina Suncu se dosta približila zvijezda crveni patuljak koja se kretala rubovima soalrnog sistema i prošla Oortovim oblakom (skup malih ledenih tijela koja leže daleko od planeta). U budućnosti se Sunce može susresti sa drugim zvijezdama. Tako će zvijezda Hip 85605 biti u našem komšiluku za nekih 240 000 – 470 000 godina, dok će zvijezda GL 710 doći u susjedstvo za oko 1,3 miliona godina. Ovakve zvijezde mogu gurnuti neka od tijela iz Oortovog oblaka prema Zemlji, ali ta tijela i ako pogode zemlju ne znači d aće unišiti život. Opasnije bi bilo da takva jedna zvijezda u našem susjedstvu postane Supernova ali za tako nešto su zasada male šanse.
  • Uništenje od strane samog života. Mnoga masovna izumiranja na Zemlji je uzrokovao i sam život. Npr. prije 2,3 milijarde godina mnogo kiseonika je oslobođeno u atmosferu od strane novog života koji je koristio fotosintezu. Prije toga nije bilo slobodnog kiseonika, tako da su mikrobi koji su živjeli na zemlji doživjeli masovno izumiranje. Zatim tu su prve biljke, od prije 450 miliona godina. Korijenje biljaka je postepeno pretvorilo stijene u zemlju, ubrzavajući hemijske reakcije između minerala u tim stijenama i ugljen dioksida u atmosferu. Na ovaj način smanjila se količina ugljen dioksida u atsmoferi čime je oslabio efekat staklenika, što je u konačnici dovelo do ledenog doba. U budućnosti će Sunce biti sve toplije i kao posljedica toga Zemlja će se zagrijavati. To znači da će se reakcije između kamenja i atmosferskog ugljen dioksida sve više ubrzavati – proces koji je takođe ubrzan djelovanjem korijenja biljaka. Na kraju će se toliko ugljen dioksida ukloniti iz atmosfere da biljke neće moći vršiti fotosintezu i nestaće. Urzo nakon toga nestaće i životinje.
  • Smrzavanje jezgre planete. Bez tečne unutrašnjosti planete gubi se njeno magnetno polje koje nas štiti od kozmičkog zračenja. Nešto slično vjerovatno se desilo Marsu koji je nekada vjerovatno bio pogodan za život. Marsovska magnetosfera je kolapsirala prije 3,7 milijardi godina, i tada je planet postao trajno smrznuta lopta koju konstantno bombarduje svemirska radijacija. Na Zemlji je zabilježena zamjena magnetnih polova svakih nekoliko hiljada godina koja potencijalno može ugroziti životni svijet (može dovesti do smanjene zaštite od kozmičkog zračenja). Zadnja zamjena mag. polova se desila prije 780 000 godina i slijedeća je samo pitanje vremena. Trenutno nema opasnosti od zamrzavanja naše jezgre, ali u budućnosti se nikad ne zna. Dovoljno je pogledati susjedne planete.
  • Solarni vjetar, solarne baklje i koronini izbačaji. Sunčev vjetar je nešto poput transportnog pojasa koji prenosi odlazeći materijal sa Sunčeve površine u međuplanetarni prostor. On nosi skupa i čestice i magnetska polja koja su dio Sunčeve površine. Kada se Sunčev vjetar sudari s udaljenim planetom, on uzrokuje promjene električnih svojstava planeta, što može imati značajan uticaj na samu atmosferu planeta, a posebno na njegovo magnetsko polje (ukoliko ga ima). Tako, Venera i Mars trpe veliki uticaj strujanja Sunčevog vjetra i gube dio svoje atmosfere. Drugi planeti kao što je naša Zemlja, Jupiter, Saturn i Neptun imaju snažno magnetsko polje koje djeluje kao štit od Sunčevog vjetra. Jedna od najvećih misterija Sunca bila je ekstremno vruća korona, odnosno velika razlika između temperature Sunčeve površine (oko 6000 K) i temperature plina u koroni (preko 1,2 milijuna K). Naučnici su se dugo vremena pitali kako je moguće da je Sunčeva površna hladnija od njegove atmosfere. Odgovor na ovo pitanje ima veze sa konstantnim stvaranjem i nestajanjem lukova magnetskih polja na cijeloj Sunčevoj površini koji predaju energiju višim slojevima atmosfere. Iz teorijskih modela znamo da je oslobođena magnetska energija u nastajanjima i prespajanjima magnetskih silnica dovoljna da zagrije koronu na ovako visoku temperaturu. Ta oslobođena magnetska energija također daje energiju potrebnu za stvaranje Sunčevog vjetra i njegovo oslobađanje u međuplanetarni prostor. Sunce izbacuje materiju u međuplanetarni prostor putem stalno prisutnog Sunčevog vjetra, te putem Sunčevih oluja tj. eksplozivnim provalama energije koje nazivamo Sunčevim bakljama i erupcijama koje nazivamo koronini izbačaji. Sunčeve baklje se pojavljuju kao eksplozivne svijetle tačke na površini Sunca, a nastaju kada se velika količina magnetske energije Sunčeve atmosfere (najčešće u blizini pjega) odjednom oslobodi u obliku naglog pojačanja sjaja dijela površine. Energiju oslobođenu u baklji možemo usporediti s energijom oslobođenom u desetak miliona vulkanskih erupcija, a mogu trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Najsnažnije baklje, za vrijeme najveće Sunčeve aktivnosti, dogode se nekoliko puta na godinu, dok su slabije baklje relativno česte i dogode se otprilike jednom na dan. Koronini izbačaji su najdinamičnije pojave u Sunčevoj atmosferi, a posebno su značajni zbog velikog uticaja na međuplanetarni prostor i magnetosferu Zemlje. Putujući međuplanetarnim prostorom (brzine mogu iznositi od nekoliko desetaka km/s pa sve do 3000 km/s), izbačaj dramatično mijenja stanje Sunčevog vjetra, a pri nailasku na Zemlju dovodi do pojave geomagnetskih oluja. Dalekosežne posljedice ovih pojava uvjetovale su razvoj novog područja astrofizičko-geofizičkih istraživanja pod zajedničkim nazivom “Svemirska prognoza”. Koronini izbačaji djeluju štetno na svemirske letjelice i ljude u njima, a geomagnetske oluje mogu uzrokovati i kvarove u električnim mrežama na većim geografskim širinama (mogu uništiti visoko-naponske transformatore, posebno na većim nadmorskim visinama). To se desilo u Kanadi 1989. godine kada je 6 miliona ljudi ostalo bez struje. Jače oluje mogu napraviti mnogo veću štetu. Kada bi nas sada pogodila solarna oluja kakva je npr. zabilježena u engleskoj 1859. godine, veliki dio Zemlje bi ostao bez struje i u mraku vjerovatno mjesecima (jer popravka transformatora traje dosta dugo vremena). Studije pokazuju da ovakve solarne oluje dolaze do Zemlje svakih stotinjak godina, a naša pretjerana ovisnost o električnoj energiji može nas tada skupo koštati. Atmosfera Zemlje i posebno njena magnetosfera nas štite od solarnih oluja. Kod nekih zvijezda zabilježeni su nagli porasti luminoziteta što je vjerovatno posljedica tzv. superbaklji sa tih zvijezda. Ako bi Sunce poslalo jednu takvu superbaklju prema Zemlji – došlo bi do sigurno do dezintegracije ozonskog sloja. Naučnici još nisu sigurni da li se to može desiti sa Suncem. S druge strane, i premala aktivnost Sunca može biti smrtonosna. Neke zvijezde npr. prolaze kroz fazu kada su 1% tamnije; to možda ne zvuči mnogo ali tako nešto sa Suncem bi nas odvelo u novo ledeno doba. Uspostavljena je veza između smanjene solarne aktivnosti i 17-19 velikih hladnoća na Zemlji samo u zadnjih 10 000 godina. Što se tiče samih ledenih doba na Zemlji postoji nekoliko mogućih uzroka: sastav atmosfere (koncentracija ugljen dioksida i metana), promjene u orbiti Zemlje oko Sunca (Milankvićevi ciklusi), kretanje tektonskih ploča (utiče na vjetrove i okeanske struje), varijacija solarne aktivnosti, orbitalna dinamika sistema Zemlja-Mjesec, udar relativno velikih asteroida i vulkanizam.
  • Nukelarni holokaust. Nuklearni holokaust je izraz koji se odnosi na mogućnost potpunog ili gotovo potpunog uništenja ljudske civilizacije uslijed nuklearnog rata. Po takvom scenariju, cjelokupna, ili veći dio Zemlje bi mogao da bude spržen i uništen nuklearnim oružjem u potencijalnom nuklearnom ratu. Velika glad, smrtonosne hladnoće i značajno smanjenje ozonskog omotača sudbina je kakva bi mogla čekati stanovništvo koje uspije preživjeti nuklearni rat. Neki istraživači smatraju da civilizacija ne bi mogla preživjeti nuklearni rat većih razmjera.
  • Širenje infekcijske bolesti u širokim zemljopisnim regijama, kontinentalnih ili globalnih razmjera. Poznate su pandemije kroz historiju (kolera, gripa, tifus, malarija, boginje, tuberkuloza, guba, malarija, žuta groznica, zika virus). Dosad je u pandemijama život izgubilo preko 500 miliona ljudi!
  • Širenje Sunca (vremenski okvir: u slijedećih 1-1,75 milijardi godina). Ako na sništa ne uništi, to će na kraju biti Sunce. Sunce nam daje energiju i toplinu i sav život zavisi od njega. Ali neće zauvijek biti tako. Sunce se sve više i više zagrijava. U budućnosti će doći u fazu kada će biti toliko vruće da će svi okeani na Zemlji ispariti, i doći će do povećanja efekta staklenika – što će uveliko povećati temperaturu na Zemlji. Proces će vjerovatno početi već za milijardu godina i vjerovatno će izbrisati sva živa bića sa Zemlje osim mikroba. Moguće je da ću u tom periodu Zemlja ličiti na Veneru sada – užasno velika temperatura i gusta atmsfera od ugljen dioksida.To nije sve. Za nekih 5 milijardi godina, Sunce će se proširiti i postati tzv. crveni div. A za 7,5 milijardi godina njegova površina doseći će orbitu Zemlje, što će možda dovesti i do njenog potpunog uništenja (neki smatraju da Sunce u tom periodu neće progutati Zemlju). Dakle, 7,5 milijardi godina je maksimalno mogući životni vijek svog živog svijeta na zemlji.

Neinteligentni dizajn kod ljudi

Neinteligentni dizajn kod ljudi na prvi pogled može izgledati trivijalan (da se odnosi samo na biološke karakteristike živih bića), ali on će nas u konačnici dovesti do priče o istrebljenju, ratovima, genocidu, i stradanju milijardi ljudi. Po čemu se odlikuje loš dizajn čovjeka? Pa evo, navešću neke očitije primjere neinteligentnog dizajna kod ljudi:

  1. Bakterije, virusi i teže bolesti. Dosada smo pobijedili sve životinjske vrste osim virusa i bakterija. Zašto bi dizajner napravio tijelo koje se ne može odbraniti? Iako je naše tijelo prepuno (korisnih) bakterija, dosta njih je opasno po život. Neke od opasnijih su: Staphylococcus aureus (MRSA), Burkholderia cepacia, Pseudomonas aeruginosa, Clostridium difficile, Klebsiella pneumoniae, Escherichia coli (E.coli), Acinetobacter baumannii, Mycobacterium tuberculosis, Neisseria gonorrhoeae, Streptococcus pyogenes. Primjeri opasnijih virusa su: marburg virus, ebola virus, virus bjesnila, HIV, virus boginja, Hantavirus, virus gripe, virus Denga groznice, rotavirus, itd. Infektivne bolesti uzrokuju 25 % smrtnih slučajeva. Koliko ljudi je dosada stradalo od teških bolesti? Idemo redom: gripa (oko 500 000 ljudi umre godišnje; bilo je nekoliko pandemija gripe i smatra se da je tokom njih život izgubilo preko 100 miliona ljudi), boginje (iako su vakcine uspjele da stanu u kraj boginjama, smatra se da je samo u 20. vijeku od posljedica boginja umrlo između 300 i 500 miliona ljudi), kuga (od XIV do XVIII vijeka ubila preko 75 miliona ljudi), AIDS (dosad umrlo preko 30 miliona ljudi), malarija (smrtnost je 2000. godine bila oko 900 000, a 2015. godine 440 000 ljudi), morbili/male boginje (iako su vakcine uveliko smanjile smrtnost, u 2011. godini preko 150 000 ljudi umrlo), žuta groznica (u 2013. godini 60 000 ljudi je umrlo u Africi), bolesti srca (1/3 ljudi umre od bolesti srca), cerebro-vaskularme bolesti (6 miliona umrlih godišnje i drugi najčešći uzrok smrti), tuberkuloza (danas 1/3 ljudi ima neki oblik tuberkuloze, a u 2010. godini 1,5 milion ljudi umrlo je od tuberkuloze), kolera (godišnje umre preko 100 000 ljudi), rak pluća (godišnje ubije preko 1,4 miliona ljudi; od pušenja je dosada umrlo preko 80 miliona ljudi), diareja (jedan od najčešćih uzroka smrti u nerazvijenim zemljama i drugi najčešći uzrok smrti male djece), postporođajne komplikacije (godišnje umre preko 500 000 žena), tifus (u periodu između 1918. i 1922, godine umrlo 3 miliona ljudi i većinu Napoleonovih vojnika u Rusiji), veliki kašalj/pertusis (godišnje umre preko 300 000 ljudi), ebola (ne postoji lijek, dosada umrlo preko 15 000 ljudi), meningitis (2010. godine umrlo je preko 400 000 ljudi), sifilis (2010. godine umrlo je preko 115 000 ljudi),
  2. Umiranje djece je naročito tužno. Premo podacima WHO iz 2007. godine, svake godine umre oko 9 miliona djece ispod 5 godina. To je 25000 djece svaki dan. Znači – svake 3,5 sekunde umre jedno dijete ispod 5 godina. Većina ih živi u subsaharskom dijelu Afrike i Južnoj Aziji. Oko 70% svih smrtnih slučajeva su zbog uslova koje se mogu spriječiti adekvatnom zdravstvenom zaštitom (upala pluća, diareja, malarija, infekcije i komplikacije tokom prvog mjeseca života).
  3. Urođeni defekti kod beba (npr. sijamski blizanci, Ambras sindrom, spojeni udovi, Cyclopia, Craniopagus parasiticus, Foetus in Foetu, Fibrodysplasia ossificans progressiva, Progeria, rudimentarni rep, Anencephaly) su veoma tragični. Uslijed urođenih defekata godišnje umre preko 500 000 djece (podatak za 2010. godinu). Uzroci su različiti: otrovne supstance (lijekovi u trudnoći ili okolinski toksini), infekcija koja se prenosi sa trudnice na fetus, nedostatak nutrijenata (npr. folne kiseline), genetski poremećaji, itd.
  4. Autoimune bolesti. Tijelo napada i uništava samo sebe!?! Postoji barem 100 autoimunih bolesti. Od 50 miliona amerikanaca koji imaju autoimune bolesti, oko 75% je žena. Autoimune bolesti su, prema statistici, osmi po redu uzročnik smrti kod mlađih žena.
  5. Veliki broj onesposobljavajućih bolesti. Primjeri su: reumatoidni artritis, šizofrenija, poliomijelitis, distrofija mišića, paraliza, hronična opstrukcija pluća, cistična fibroza, Parkinsonova bolest, Lou Gerig-ova bolest, Alzheimerova bolest, ALS, demencija.
  6. Preuska karlica kod žena i uzak (i nakrivljen) kanal za rađanje. Dimenzije karlice se nisu mjenjale već 200 000 godina, iako je glava ljudi konstantno rasla. Ako je glava bebe dosta velika, beba se ne može roditi normalnim putem. Zamislite koliko je žena i beba umrlo zbog ovoga u doba kada medicina nije bila razvijena. Ljudski potomci profitiraju uslijed većih mozgova, ali uz znatne troškove koji se očituju u većoj smrtnosti djeteta i majke, duži periodi postnatalne njege, smanjenje mogućnosti da se prikupljaju resursi, itd.
  7. Veliki broj bolesti koje uzrokuju smrt dovodi do ogromne patnje (bolova) bolesnika. Na primjer rak pankreasa, ebola, Lesch-Nyhan sindrom, rak pluća.
  8. Deformacije kičme koje dovode do skolioze i težih oštećenja. Kičmena moždina npr. ne može se regenerirati ako se ošteti, i nastaje stanje paralize. Inače je naša kičma jedan potpuni haos. Čudo da uopšte možemo hodati. Kada su naši preci hodali “na sve četiri”, njihova kičma je pravila luk, kako bi se nosili organi koji su bili ispod nje. Ali onda smo se uspravili i sistem je pomjeren za 90 stepeni – kičma je postala uspravna. Kako bi mogli hodati na dvije noge, kičma se krivi naprijed u donjim leđima. Da bi balansirali glavu – gornja kičma se krivi u suprotnom smjeru. Ovo dovodi do velikog pritiska na donje pršljenove kičme, što dovodi do oštećenja ovog dijela kičme kod 80% odraslih ljudi.
  9. Jedemo i dišemo kroz isti otvor što dovodi do toga da određeni postotak ljudske populacije umre od gušenja. Zar ne bi bilo bolje recimo da imamo odvojene kanale za disanje i jedenje? Mogli bismo jesti i pričati u isto vrijeme i nikad se ne bi ugušili. Kitovi npr. dišu i jedu kroz posebne otvore, a oni su sisari.
  10. Položaj reproduktivnog sistema je još smješniji. “Zabavni kompleks” usred kanalizacije. Dovodi do čestih urinarnih infekcija, posebno kod žena. To ne bi dizajnirao nijedan normalan inžinjer.
  11. Loše rješenje muškog urinarnog trakta. Urinarni trakt kod muškaraca prolazi kroz prostatu, umjesto npr. oko nje, što znači da infekcija i oticanje prostate može blokirati urinarne funkcije i uzrokovati velike probleme.
  12. Vanmaterična trudnoća koja može biti opasna za život (tokom historije mnogo je žena i beba umrlo zbog ovoga). Nastaje kad se oplođeno jajašce smjesti van materice.
  13. Mogućnost hernije kod muškaraca jer se testisi inicijalno razvijaju unutar abdomena. Kasnije, tokom gestacije, oni migriraju kroz abdominalni zid do skrotuma. Prije razvoja medicine, komplikacije zbog hernija (npr. blokada crijeva i gangrena) su završavale najčešće smrću.
  14. Ovulacija kod žena ne mora biti toliko bolna. Dobar dizajner našao bi bolje rješenje za menstruaciju.
  15. Praktično smo “komatozni” 1/3 života, pri čemu se misli na spavanje. Ovo ne samo da nam oduzima vrijeme koje možemo provesti u astronomiji ili igrajući Playstation, već nas spavanje čini ranjivim prema predatorima. Žirafe spavaju npr. 2 sata.
  16. Nemamo čula (“senzore”) za opasne gasove (npr. CO, CH4, CO2) koji nas mogu udisanjem usmrtiti.
  17. Moramo jesti konstantno jer smo toplokrvne životinje. Krokodil koji je hladnokrvna životinja pojede pile u mjesec dana i ne treba mu više. Mi smo uvijek u potrazi za hranom.
  18. Nismo previše otporni na temperature i dosta ljudi svake godine umre od smrzavanja. Maksimalna temperatura koju tijelo može podnijeti je oko 150 stepeni C.
  19. Ljudi ne mogu sintetizirati vitamin C, za razliku od većine ostalih životinja, jer je naš gen za ovaj enzim defektivan. Nedostatak ovog vitamina dovodi do težih bolesti i smrti.
  20. Toliko hvalimo ljudsko oko, ali svako ko je vidio puni elektromagnetni spektar zna koliko smo ustvari “slijepi”. Dio te slijepoće znači da ne možemo detektovati jonizirajuće zračenje i praktično smo sjedeća meta za taj karcinogeni oblik radijacije. Ne bi bilo loše ni da možemo vidjeti u infra-crvenom području spektra kao neke životinje, čime bi mogli vidjeti po noći komšinice, a mogli bi i loviti životinje po noći. Neke životinje vide i u dijelu UV spektra (pčele), pa zašto ne bi i mi jer je UV zračenje štetno za našu kožu i mnogi životi bi se sačuvali (karcinom kože) kada bi ljudi mogli vidjeti intenzitet UV zračenja po sunčanom danu. Ljudsko oko ima još nedostataka. Osim što nam slika dolazi naopako i mozak je mora “uspraviti”, mrežnjača oka je okrenuta “naopako”. Fotoreceptori mrežnjaeč su kao mikrofon okrenut naopako. Nervi i krvni sudovi leže na površini mrežnjače umjesto iza nje kao što je to slučaj kod mnogih beskičmenjaka. Ovaj aranžman uvjetuje mnoge kompleksne adaptacije, može dovesti do slijepila uslijed odvajanja mrežnjače od okolnog tkiva i dovodi do stvaranja slijepe pjege (tačke). Do mozga signal iz tog dijela oka dolazi kao crno mjesto u vidnom polju. Mi ga ne zapažamo zbog dugotrajne navike. U svijesti se “rupa” nadoknađuje elementima iz okoline. Iz istog razloga i onaj koji mora nositi naočale s polupanim staklima, polupano mjesto primjećuje samo prvih nekoliko dana. Bolja struktura oka bi bila kada bi postojao optički živac koji je spojen na stranu mrežnjače koja ne prima svjetlo, kao što je to slučaj kod cefalopoda (npr. hobotnica i lignja). Takođe, naše oči se brzo suše i da ih ne vlaže kapci, došlo bi do velikih problema. Sličan sistem imaju naši rođaci, majmuni. Bolji sistem bi bio kada bi, kao neke životinje, imali dva seta kapaka – jedan kapak neproziran (kao što je naš) i jedan proziran (membrana) koji štiti oči od prašine i vlaži ih, a životinje vide kroz njega. Ne bi bilo loše ni da imamo oči koje mogu vidjeti sa strane, bolji periferni vid. Koliko godišnje ljudi umre od nesreća na cesti jer ne vide bočno. Potom, tu su dalekovidnost, kratkovidnost, glaukom, mrena, itd. Ljudsko oko je daleko od inteligentnog dizajna.
  1. Nefleksibilno koljeno. Koljeno može rotirati samo u dva pravca, naprijed i nazad, i zato se javljaju česte povrede koljena u sportu. To dobro znaju i planinari koji hodaju po dubokom snijegu. Rješenje za ovo bi bila vrsta kugličnog ležaja, kao što je u ramenima i kukovima, ali ga nismo evolucijski razvili jer ga nismo trebali – u dalekoj prošlosti, naime, nismo poznavali fudbal. Isto se odnosi i na lakat – i ovdje imamo ograničeno kretanje i mogućnost loma, što najbolje znaju jiu-jitsu majstori.
  2. Muški sjemenovod (Vas deferens), veza između penisa i testisa, koji ide iznad i preko mokraćovoda je bizarna i besmislena zaobilaznica. Razlog su naši preci koji su imali testise unutar tijela. Kako su evoluirali i spuštali se, testisi su mogli ići ispred ili iza mokraćovoda. Slučajno, pobijedila je linija koja je išla iza mokraćovoda, i ta linija se produžavala kako su se testisi sve više spuštali. Još jedan nedostatak je što sperma i mokraća idu istim kanalom. Izloženi testisi kod muškaraca, takođe, predstavljaju potencijalnu opasnost za njihova mehanička oštećenja jer su izvan tijela. Pomjeranje testisa u unutrašnjost tijela (kao npr. kod slonova) bi ih mogla zaštiti.
  3. Meandrirajuće arterije. Krv teče prema rukama i nogama preko jedne glavne arterije koja ulazi u udove na prednjoj strani tijela. Da bi snadbjela krvlju zadnji dio tijela (npr. tricepsi i zadnja loža noge), arterija se grana, idući zaobilaznim rutama oko kostiju i preplićući se sa nervima. Puno bolje rješenje bi bilo sekundarna arterija koja ide zadnjom stranom tijela.
  4. Dva srca (dvije pumpe) bile bi bolje rješenje nego jedno koje imamo u slučaju da jedno srce zakaže. Srčane bolesti su najčešće uzrok smrti kod ljudi.
  5. Bolja zaštita mozga. Mozak je vitalan za funkcionisanje cijelog tijela i malo jači udarac može dovesti do oštećenja mozga i smrti. Ne bi bilo loše ni da imamo 2 glave jer su bolesti mozga drugi najčešći uzrok smrti kod ljudi.
  6. Veliki mozak kod ljudi nosi svoj trošak. Naime, mozak zahtjeva skup metabolizam (potrebno dosta hrane i kiseonika), dug gestacijski period i djetinjstvo koje traje više od 25% životnog vijeka.
  7. Neodređena lokacija bola. Možete imati srčani udar a da toga niste svjesni jer se bol pokazuje u drugim dijelovima tijela.
  8. Ljudi ne mogu izdržati puno bez kiseonika. Neke životinje mogu držati dah i do 3 sata.
  9. Zbog refleksa disanja koji se stimuliše ne kiseonikom već indirektno preko ugljen dioksida, pri većim visinama može doći do deprivacije kiseonikom kod neadaptiranih individua koji svjesno ne povećavaju brzinu disanja u tim trenucima.
  10. Nervi sa lošom rutom. Povratni grkljanski živac (lat. nervus laryngeus recurrens) igra važnu ulogu u govoru i gutanju. Prenosi instrukcije iz mozga prema mišićima glasovne kutije, ili grkljana, ispod glasnica. Teoretski, njegova ruta ne bi trebala biti komplikovana. Ali ovaj živac se prepliće sa tkivom u vratu, potom se spušta skoro do srca, idući oko aorte, prije nego se vrati ponovo do grkljana. To što se ovaj živac nalazi u našim prsima čini ga ranjivim tokom operacija, a i kod mehaničkih udara.
  11. Kao većina sisara, ljudi se znoje da bi održali temperaturu, ali većina životinja nema toliko znojnih žlijezda kao mi. Mi imamo najneefikasniji termoregulacioni sistem od svih sisara. Samo majmuni (i zanimljivo konji) imaju znojne žlijezde većinom u predjelu pazuha, kao i mi.
  12. Kosti koje gube minerale nakon 30. godine što dovodi do lomova, a u ozbiljnim slučajevima i osteoporoze (degeneracija kostiju), krivljenja kičme i grbavosti.
  13. Kičmeni diskovi skloni greškama. Godina pritiska na spužvaste diskove koji odvajaju pršljenove kičme dovodi do njihovog klizanja, rupture ili oticanja, što dovodi do pritiskanja živaca koje je veoma bolno.
  14. Mišići koji gube masu i tonus mogu dovesti do atrofije koja ograničava aktivnosti čovjeka, uključujući i hodanje. Loš tonus smišića dovodi do bolova u donjim leđima. U abdomenu se mogu pojaviti hernije ako crijeva (na koja uvijek djeluje sila gravitacije) počnu da proviruju kroz slabe tačke abdominalnog zida
  15. Proširene vene u nogama nose rizik začepljenja krvnih sudova (uslijed pokretanja krvnog ugruška/tromba). Te vene nose spomenute ugruške direktno do pluća što može dovesti do plućne embolije koja je najčešće fatalna. Životinje koje hodaju na sve četiri rijetko umru na ovaj način.
  16. Previše kostiju stopalu (26 u svakom) što dovodi do mnogo problema (npr. slomljeni i izvrnuti zglobovi). Ovakvo stopalo bilo je korisno primatima dok su visili po drveću, ali za čovjeka ovo nije primjer inteligentnog dizajna.
  17. Naprezanje kuka uzrokovano hodanjem na dvije umjesto četiri noge (kod predaka) dovodi do degeneracije kukova kod starijih ljudi.
  18. Relativno kratak sistem rebara. Trenutno rebra ne mogu obaviti i zaštititi većinu unutrašnjih organa.
  19. Zglobovi koji se troše. Kako se zglobovi troše kroz godine, njihovi lubrikanti se istanjuju, čime dolazi do trenja između kostiju. To rezultira bolom, upalama i osteoartitisom.
  20. Uši sa krhkim transmiterima. Dlačice u unutrašnjem uhu (senzorne ćelije unutrašnjeg uha) koje prenose informaciju o zvuku do mozga mogu se oštetiti uslijed jakog zvuka. Rješenje bi bilo veća ušna školjka i veći broj ovih ćelija.
  21. Greška u menadžmentu sistema testosterona zbog čega muškarci ćelave.
  22. Mišići i ligamenti ženskog mjehura slabe sa vremenom, posebno nakon trudnoće. Ovi mišići karličnog poda i mjehura, i ligamenti koji drže mjehur mogu se spustiti što može dovesti do inkontinencije. Rješenje bi bili jači mišići sfinktera u mjehuru i trajniji ligamenti.
  23. Ljudi ne mogu izdržati veliko ubrzanje (maksimalno do 12g). Žohari mogu izdržati do 120g.
  24. Spolne nastranosti (zoofilija, pedofilija, silovanje, različite vrste nasilnih seksualnih perverzija, itd).
  25. Zašto ne bi mogli okretati glavu 360 stepeni kao sova?
  26. Ako je homoseksualnost pogrešna, zašto postoji? Homoseksualnost je zabilježena i kod životinja.
  27. Genetičari ukazuju i na neefikasnost DNK, tj. DNK je puna “smeća”, neaktivnih gena iz prošlosti i gena koji se ponavljaju. Postoje i istraživanja koji pokazuju da “junk DNA” i nije tako “junk”. Nekodirajuća DNK (termin koji je davno zamijenio “junk DNA”) navodno imaju bitnu ulogu u regulaciji kodirajućeg DNK i vjerovatno ključni faktor u evoluciji.
  28. Ljudska ovisnost (o alkoholu, pušenju, drogama, slatkoj, slanoj ili masnoj hrani) dovodi do svih vrsta medicinskih problema i uzrok je velikog broja smrtnih slučajeva.
  29. Čak i u sadašnjim vremenima bilježe se slučajevi kanibalizma, posebno u udaljenim plemenima (Nova Gvineja, Papua, džungle Amazona).
  30. Ljudsko tijelo nema anti-otrov za ujede opasnih insekata ili zmija. Dosta ljudi godišnje umre od ujeda zmija.
  31. Atavizmi – pojave ponavljanja anatomskih obilježja većine vrsta, koja su bila formirana kao u dalekoj evolucijskoj prošlosti njihovih predaka i rudimenti (organi koji su izgubili funkciju ili im je ona svedena na minimum, a u prošlosti su bili izražajniji), dokumentirani klasični dokazi evolucije. Suštinska razlika između atavizama i rudimenata je u tome što se atavizmi izuzetno rijetko javljaju i to samo kod nekih organizama, a rudimenti su redovno prisutni kod svih pripadnika određene vrste.. U sadašnjoj fazi razvoja, anatomske karakteristike atavizama nemaju nikakvu funkciju i nestajali su generacijama. Primjeri atavizma kod ljudi su: ostatak škržnih lukova koja se javlja tokom embriogeneze (pretvaraju se u strukturu lica kasnije), polimastija (tri ili više dojki), politelija (prekobrojne bradavice), pretjerana dlakavost na tijelu, tzv. “Darwinova kvržica” na ušnoj školjci, slijepilo na boju. Primjeri rudimenata kod čovjeka su: slijepo crijevo, krajnici, zubi umnjaci, muške bradavice, mišići za pomicanje ušne školjke u čovjeka, mali nožni prst, repna kost, čovjek se i dalje ježi i sl. Prenapućeno zubalo i slaba drenaža sinusa nastaje jer su ljudska lica značajno ravnija nego kod drugih primata. Ovako nastaju značajni problemi, od problema sa umnjacima koji mogu oštetiti susjedne zube i uzrokovati infekcije u ustima do problema sa sinusima, ušima, nosem i grlom koje većina ljudi ima. Što se tiče muških bradavica svaki fetus je po defaultu žensko, a tek kasnije se kod muškaraca razvijaju specifične spolne karakteristike (ponovo pročitajte ovu rečenicu i razmislite o njenim implikacijama). Ljudsko slijepo crijevo je rudimentarni organ bez poznate svrhe. Upala slijepog crijeva može rezultirati smrću. Krajnici su manje opasni kada se upale, ali česte upale krajnika svakako su veća gnjavaža nego potencijalna korist od njih kao limfnih čvorova.
  32. Starenje i smrt uslijed biološkog starenja ćelija! Zbog čega se mora umrijeti? To je zbog toga što sila koja modelira naše genetičke osobine (evolucija) nema za cilj savršenstvo ili beskonačno dobro zdravlje. Ako tjelesni dizajn omogućava individui da preživi dovoljno dugo da se reproducira (kod ljudi je to podizanje djece), taj dizajn će biti odabran. To znači da će osobe koje su dovoljno sposobne da prenesu potomke – prenijeti svoje gene i taj tjelesni dizajn do slijedeće generacije. Npr. ako tjelesni dizajn doživi totalni kolaps u 50. godini ali ne utiče na raniju reproduktivnost, taj dizajn će biti izabran, uprkos lošem završetku (smrti). Na sreću, tu je nauka (medicina) koja nam konstantno produžava prosječni životni vijek.
  33. I na kraju, zagušenje u mozgu. Ljudski mozak evoluirao je u fazama. Kako su novi dijelovi nastajali, stariji dijelovi su morali biti aktivni kako bi funkcionisali. To je kao jedno nefunkcionalno radno mjesto, gdje mladi uposlenici (prednji mozak) rade sa novim tehnologijama kao što je jezik, dok stari uposlenici (srednji i zadnji dio mozga) nadziru memoriju i kutiju sa osiguračima u podrumu. Posljedice ovoga su: depresija, ludilo, nepouzdana memorija, pristrasnost u odlučivanju (neracionalno razmišljanje) i neizostavna agresivnost prema drugima i slabijim od sebe. Šta je proisteklo iz neinteligentnog dizajna ljudskog mozga, koliko smrti i patnje?! Koliko ljudi je umrlo u ratovima, u genocidima, u čistkama, zbog ropstva, gladi? Koliko djece je siročad, koliko ljudi je uništeno prostitucijom, koliko dugo se zadržalo ugnjetavanje žena kroz vijekove. Koliko je ljudi bilo podvrgnuto mučenjima na raznim spravama (kao što su npr: sicilijanski bik, nabijanje na kolac, Judina bešika, željezna djevica, giljotina, sjekač jezika, spaljivanje, zakopavanje živih ljudi, mučenja pacovom, stolica za mučenje, cementne cipele, sjekač dojki, španski magarac, rezanje pilom, vješanje, davljenje, čerečenje, bičevanje, kuhanje u vrućoj vodi, kastracija, mučenje strujom, glad)? Koliko ljudi su uništili vladari i vladarke monstrumi (Nebukadnezar, Kin Ši, Krasus, Herod, Kaligula, Nero, Domicijan, Komodus, Karakala, Atila, Justinijan, Papa Ivan XII, Hasan Sabah, Godfri od Buillona, Džingis Kan, Timur iz Samarkanda, Tomas de Tarkemada, Grof Vlad iz Valahije, Girolamo Savonarola, Francisko Pizaro i Hernan Kortez, Nader Šah, Robespijer, Shaki Zulu, Džek trbosjek, Ted Bandi, Luis Garavito, Francisko Lopez, Leopold II, Lothar von Trotha, Lenjin, Staljin i Trocki, Talat Paša, Hitler i Musolini, Francisco Franko, Kim Il Sung i njegova dinastija, Nikolaj Čaušesku, Enver Hodža, Pol Pot, Idi Amin, Jim Jones, Haile Selasie, Sadam Husein, Slobodan Milošević), Livia, Teodora, kraljica Wu, Madam Mao, Lukrecija Borđia,  Elizabet Batori, Dovager Cixi)?

Gdje je bio inteligentni planer svemira kada su nacisti pretvorili u pepeo 1,5 milijuna djece? Ili kada je Staljin izgladnio do smrti milijune djece, kada su im mačetama odsjecali udove u Ruandi, kada ih je trgovina dijamantima u Sierra Leoneu pretvorila u invalide, te kada ih, čak i sada trgovina dječjim robljem iznuruje do smrti i koja, po konzervativnim procjenama, pretvara u robove 250 milijuna djece širom svijeta?

Prema dostupnim podacima, diktature i vladari monstrumi su uzrokovali smrt od minimalno 160 miliona ljudi. Smatra se da je u dosadašnjim ratovima život izgubilo između 315 i 760 miliona ljudi! U genocidima, etničkim čišćenjima i masovnim etno/religijskim progonima dosada je pobijeno preko 50 miliona ljudi. U političkim čistkama i represijama (politicid) dosad je stradalo preko 12 miliona ljudi. Zbog ropstva, prisilnog rada i koncentracionih (eksterminacijskih) logora stradalo je preko 113 miliona ljudi. Antropogeno uzrokovana glad (masovno umiranje od gladi) dosada je odnijela preko 235 miliona života. Zbog pobuna i politički nestabilnih situacija stradalo je preko 2 miliona ljudi. Zbog ljudskih žrtvovanja i ritualnih samoubistava stradalo je dosad preko 500 000 ljudi. Ove cifre su samo konzervativna procjena broj stradalih ljudi!

Koliko su životinja ljudi ubili dosada?! Radi hrane, radi krzna, u lovu, iz obijesti? Milijarde su u pitanju. Zamislite da postoji vrsta naprednija od nas i svakodnevno nam odvodi djecu da bi je pojela, odrala za krzno, žrtvovala… Možemo li ubijanje životinja nazvati pravim imenom -genocidom?

Ovdje nije loše uključiti i kratak spisak nesreća koje je uzrokovao čovjek i koji svakodnevno odnose živote. Avionske nesreće odnijele su dosad preko 2500 života, u nesrećama na željeznici poginulo je dosada preko 15 000 ljudi, industrijske nesreće odnijele su oko 50 000 ljudi, pomorske nesreće (npr. Titanik – 1514 žrtava) preko 60 000 ljudi, kolapsi struktura su odnijeli preko 200 000 ljudi (od čega je 171 000 poginulih zbog urušavanja preko 60 brana u Kini 1975. godine), nuklearne nesreće su odnijele preko 10 000 života, razne eksplozije (npr. tvornica baruta u Kini kada je 1626. godine poginulo oko 20 000 ljudi) preko 70 000 ljudi, nesreće autobusa na cesti preko 4000 žrtava, smog je ubio preko 12 000 ljudi (veliki smog u Londonu je sam odnio 12 000 života), nesreće na žičarama i sličnim kablovskim transportima oko 250 života, pri sportskim događajima poginulo je preko 2500 ljudi, u različitim stampedima preko 20 000 ljudi, u strukturalnim požarima stradalo je preko 15 000 ljudi, zabavni parkovi oko 50 života dok je pri istraživanju svemira poginulo je 23 ljudi. Smrt svuda oko nas.

Neinteligentni dizajn kod životinja

Za svaku životinju (osim čovjeka), život je iznimno težak i stresan, i svakog dana prijeti opasnost da bude pojedena i da umre u najvećim mukama. Nema laganog sna kod životinja jer u svakom trenutku neka druga životinja pokušava da joj otkine glavu. Priroda je indiferentna na smrt i patnju, i to je za nas ljude često neshvatljivo. Konflikt je kod životinja na svakom koraku, između predatora i plijena, brata i sestre, roditelja i djece, mužjaka i ženke, itd. U životinjskom svijet sretan si ako umreš od starosti.

Ovdje ću navesti i i nekoliko primjera “lošeg dizajna” kod životinja. Neće biti riječi o različitim zanimljivim fenomenima odbrane i predatorstva kod životinja, mimikriji, bioluminiscenciji, procesiranje boje kožom (Sipe), niti o sposobnosti životinja da regeneriraju udove i organe (Axolotl)  ili da izdrže ekstremno niske ili visoke temperature i radijaciju i vakuum svemira (Vodeni medvjed), već isključivo o fenomenima za koji bi ljudi mogli reći da su “nehumani”. Za više informacija konsultujte odgovarajuću literaturu. Dosta ovih podataka nam je svima poznato, ali opet začuđuje okrutnost i bešćutnost u životinjskom svijetu – ako se posmatra u okviru sintagme Inteligentni dizajn. Da li je to odlika inteligentnog dizajna? Evo nekih primjera:

  1. “Zombifikacija” žrtve. Đavoljsku metodu primjenjuju ose kopačice (Crabronida) za ishranu svog potomstva. One odlažu jaja na površinu tijela drugih životinja koje su prethodno paralizirale (ne ubile). Ženka ose najprije iskopa negdje u tlu jamicu u kojoj će se razvijati ličinka. Tada ide u potragu za plijenom, napadne ga i svlada ga pa ga zatim ubodom otrovne žaoke paralizira. Nakon toga odvuče svoju žrtvu do ulaza urupu. Svoju nemoćnu žrtvu ugura na ranije iskopano mjesto. Na kraju će na plijen u jamici izleći jaje i tek tada napustiti to mjesto. Za razvoj ličinke treba nekoliko sedmica. Otrov ose kopačice djeluje slično kao poznati otrov kurare što ga indijanci koriste za premazivanje vrhova svojih ubojitih strelica: otrov paralizira mišiće, ali srce ipak i dalje kuca. Žrtva na taj način ostaje još sedmicama na životu, i ma to zadovoljstvo da je ličinka parazita polako ali sigurno pojede živu.
    Darwin je (u pismu Asi Grey) za parazitsku osu Glyptapanteles koja polaže takođe jaja u gusjenicu i pretvara je u svog roba rekao: “Ne mogu uvjeriti sebe je da dobri i svemoćni Bog dizajnirao parazitsku osu (Ichneumonidae) sa izričitom namjerom da se hrani živom gusjenicom ili da se mačka igra sa mišem.” Larve ose hrane se tjelesnim fluidima gusjenice koja postaje “zombi” jer njenim mozgom upravljaju larve. Gusjenica na kraju umire, a larve se probijaju kroz kožu i odlaze u svijet.
    Tu su i ose najeznice (Ichneumonida) koje ubacuje svoje jaje, ili niz njih, pomoću dugačke cjevaste iglice direktno u tijelo domaćina. Sitne ličinke koje izađu iz tih jaja žive tu u izobilju, kao da se nalaze u mesnim loncima starih Egipćana (stari su egipćani običavali puniti glinene lonce mesom i mesnim otpacima, pa bi te lonce stavljali na različita mjesta, za hranu “svetih kukaca”) pa brzo narastu, i kad treba da se začahure, probiju kožu domaćina kako bi na slobodi isprele svoje kokone. Gusjenice domaćini moraju jesti više, jer ne žderu samo za za sebe već i za svoje “stanare”. Ali čim se odrasli paraziti probiju iz tijela svog domaćina, s njegovim je životom svršeno. Gusjenica se skljoka poput prazne vreće i umire. Smatra se da ličinke osa najeznica ne zahvaćaju u tijelu svojih domaćina, različitih kukaca i gusjenica, njihove po život važne organe, kao što su srce i živčevlje. Nametnici se drže uglavnom masnog tkiva.
    Gljivice obično imaju problem sa širenjem spora u šumi bez vjetra. Rješenje: Ophiocordyceps gljivica napada mozak mrava (zakače se za mrava prvo i enzimima “istope” oklop mrava da bi ušle u njega) i kontroliše mu um tako da mrav odlazi do specifičnog mjesta gdje mu gljivice na neki način “narede” da zagrize lišće prije nego ga ubiju. Gljivice zatim izađu iz njegove glave i rasprše spore po svojim drugovima ispod. Gljivice se toliko razmnožavaju u mravu da tjelesna masa mrava postaje ustvari samo masa gljivica. Teško je povjerovati da gljivice koje nisu u neku ruku ni životinje ni biljke mogu orkestrirati ovako kompleksan zadatak. Ali to se događa svaki dan i traje minimalno 48 miliona godina. Ono što je sigurno je da gljivice proizvode neke neuromodulatore koji dalje pomažu da gljivice upravljaju mravima. Zanimljivo, supstanca koju gljivice proizvode je slična LSD.
  2. Jedenje mladunčadi. Životinje ponekad jedu svoje mladunce zbog gladi (medvjedi, lavovi, merkati, delfini, primati, glodari, insekti, ribe, reptili i ptice). Ženke ubijaju zbog gladi, a mužjaci radi parenja sa ženkom koja ima mladunčad. Takođe mladunčad jedu drugu mladunčad (npr. gliste).
  3. Ubijanje mladih. Infanticid nije neuobičajen kod primata. Mužjaci čimpanze koji žele da natjeraju ženku na parenje ne samo da joj ubiju mladunče, već ga raskomadaju pred njom i pojedu ga pred njom. Što je još gore, zabilježeni su slučajevi da to isto uradi ženka nekoj drugoj ženki, ali motivi nisu jasni.
  4. Seksualni kanibalizam. Kod nekih životinja nakon ljubavnog užitka mužjaci moraju pretrpjeti gorku smrt; ljubavnica ga naprosto pojede. Najpoznatije pristalice “mužomorstva” nalazimo među paucima. U nekih vrsta, naročito u onih gdje su ženke dosta veće od mužjaka (npr. Argiope bruennichi, Cyrtophora citricola), spada posve normalno u propisani ceremonijal da ženka mužjaka proždere nakon što je on ispraznio sjemenu tekućinu iz drugog para ticala. Protiv tako neljubaznog završetka parenja razvio se u mnogih mužjaka izvjestan odbrambeni nagon. Neki mužjaci prije kopulacije posve zapredu ženku kako bi je na taj način donekle spriječili u kretanju. Te mjere opreza najčešće nisu djelotvorne. Među domaćim vrstama je poznata ženka pauka krstaša (Epeira diadema), koja doduše ne uvijek ali ipak ponekad, izvršava umorstvo nad svojim ljubavnikom. Vrlo je zabavno gledati s kakvim se oprezom mužjak približava daleko većoj ženki.  Na najmanji znak neraspoloženja kod ženke nepoželjni prosac se spušta velikom brzinom na finoj niti i bježi od ženke. U pauka Argiope lobata mužjak na vrlo neobičan način izbjegava sudbinu da bude pojeden kao plijen. On, naime, nakon završetka parenja obično ugiba od iscrpljenosti.
    I među kukcima ima raznih ženki ubica svojih muževa. Najpoznatije su neke vrtse iz skupine Mantida koje s obzirom na taj način života ne zaslužuju baš ime -bogomoljke (Mantis religiosa). Te su grabljivice oko dvaput veće od svojih mužjaka. Mužjaci su i ovdje razvili odbrambeni nagon, kako bi izbjegli ubistveni zahvat grabežljivih nogu svojih ljubavnica. Mužjak prije parenja duže vremena vreba ženku, pa je onda u pogodnom trenutku zaskoči popevši joj se brzo na leđa. Uprkos tim mjerama opreza, često se događa da ga ženka nakon parenja, ili čak u toku samog parenja, poždere.
    Isto tako okrutno se ponašaju prema svojim muževima i ženke nekih mravljih lavova (Myrmeleontida). Čini se da i kod ovih vrsta redovito dolazi do ubistva muškog partnera.
    Vezano za sam uzrok ovog kanibalizma, smatra se da je požuda u ženki za ubistvom mužjaka uzrokovana vrlo jakom potrebom za bjelančevinama, zbog velike i nagle produkcije jaja. Is istih je razloga ženka komarca prisiljena da siše krv. Ne primi li u svoj organizam dovoljnu količinu krvi, neće ni doći do odlaganja jaja. Što se tiče mužjaka, tough luck. Čim je mužjak istovario svoju zalihu sjemena na pravo mjesto, ispunio je i obavezu prema svojoj vrsti.
    Ovdje možemo uvrstiti i ljubavnu smrt trutova. Njih doduše ne proždire matica, ali im se, kad se nakon kopulacije rastavljaju od matice, otkidaju određeni dijelovi unutrašnjih organa i uslijed toga i umiru.
    Zanimljiv je slučaj oštroprstih žaba. I u te su vrste ženke nekoliko puta veće od mužjaka. Iako se čini se da se u ovom slučaju mužjaci ne boje toliko da će ih ženke pojesti, ipak im se čini potrebnim da poduzmu izvjesne mjere opreza. Mužjak je u ovm slučaju savladao umijeće da gorostasnu ženku zavrti nekoliko puta oko sebe, te se u njoj javlja akineza, tj. stanje potpune nepokretnosti, što njemu olakšava daljnje postupke.
  5. Dekapitacija žrtve. Jedna vrsta muhe (Pseudacteon litoralis) hirurški precizno ubrizga (koristeći tzv. ovipozitor) svoje jaje u živog mrava (rod Solenopsis), pri čemu se razvija larva koja dolazi do mozga (u međuvremenu koristi hranjive materije u mravu) i kontroliše na neki način um domaćina mrava kako bi ga u određenom trenutko dovela do biljnog otpada (mrav kao zombi napušta koloniju), gdje ispušta određenu hemikaliju koja doslovno otkida mravu glavu (hemikalije rastvaraju membrane koje drže određene dijelova tijela mrava na okupu). Sigurna unutra, larva sada izlazi napolje, pojede do kraja mozak mrava i nastavlja dalje svoj život do trenutka kada i sama postaje muha koja cijeli ovaj ciklus opet ponavlja.
  6. Parazitoidi. Strmorinci (Carapidae) su porodica sitnih zmijolikih riba razreda Ophidiiformes. Ove ribice žive slobodno ili u komensalizmu te parazitski u nekim vrstama morskih organizama, u morskim krastavcima, školjkama, koraljima, moruzgvama i morskim zvjezdačama. Strmorinci doplivaju do anusa morskog krastavca, udobno se tamo smjeste i pojedu spolne žlijezde domaćina. Morski krastavac, kada vidi ovu ribicu, zatvori anus, držeći dah, i stežući anus kao čovjek kada ne želi da pusti gas. Ali u nekom trenutku, krastavac mora početi ponovo disati i tada ribica kreće u napad. Riba se dvoumi da li da uđe u anus glavom ili repom, što dosta zavisi od veličine otvora (zvanog kloaka jer se koristi ne samo za uklanjanje otpada iz tijela već i za reprodukciju i disanje). Naučnici su zaključili da manje ribice ulaze u anus glavom, a starije repom. Morski krastavac kroz kloaku unosi i svježu vodu, tako da ribe u anusu krastavca imaju svjež oksigen za disanje. Iako kod morskog krastavca mogu izrasti nove spolne žlijezde, u njemu se zna naći i po 15 komada ovih riba parazita, što regeneraciju organa čini sporijom. Neke vrste morskih krastavaca razvile su, u svrhu odbrane, “analne zube”,  konusnog oblika. Ovi zubi otvaraju se slično kao zatvarač foto-kamere.
    Izopod (Cymothoa exigua) je vrsta parazitske mokrice, čiji su domaćini ribe. On napada ribu preko škrga i hvata se za njen jezik, jedući ga polako i zamjenjujući cijeli jezik samim sobom. Postaje neka vrsta prostetičkog jezika koji viri iz ribljih usta. Nakon toga, izlazi iz ribe i riba umire od gladi. Svi ovi izopodi koji jedu jezik riba su mužjaci. Kada jedan dođe do ribe i vidi da nema unutra nikog drugog iz njegove vrste, on ostaje mužjak. Ali ako naiđe drugi mužjak, prvi izopod se mijenja za ženku radi reprodukcije i zakači se za jezik žrtve. Ta ženka će živjeti tamo do kraja svog života i vremenom će izgubiti vid jer joj i ne treba. Hrani se jezikom malo pomalo (ima set od pet ralja koje su kao igle i lako sjeku jezik žrtve) i siše krv ribe. U nekom trenutku riba pokušava koristiti izopoda kao jezik (koji je pojeden) prilikom hranjenja. Tako izopod ima i hranu,besplatan smještaj i zaštitu od drugih.
  7. Nametnici legla. Nametnici legla prepuštaju svoju mladunčad na brigu drugima. Pri tome se primjenjuju vrlo lukave i odvratne metode. Jedan od poznatijih primjera je kukavica. Ona je izgubila iskonski nagon da sama gradi gnijezdo i da se brine za potomstvo, a stekla je nagon da odlaže svoja jaja u tuđa gnijezda. Začuđuje da su kukavičja jaja u velikoj mjeri nalik na jaja domaćina ptica, i po veličini i po boji. Znatno su manja nego što bi se to moglo očekivati za pticu takve veličine. Neki su naučnici predlagali da kukavica unaprijed zna kakva će jaja snijeti pa prema tome polazi u potragu za onakvim gnijezdima gdje se nalaze slična jaja. To se lako može pobiti činjenicom da se ženka kukavice pri tome često i zabuni, naročito ondje gdje jedna do druge živi više vrsta ptica koja legu raznolika jaja. Ovdje se radi, naravno, o potvrdi Darvinovog principa odabiranja. Kukavica odlaže svoja jaja nasumice; jaja koja svojim izgledom znatno odudaraju od ostalih, domaćin izbacuje iz gnijezda, dok manje upadljiva ostaju unutra. Nakon nekoliko desetina hiljada godina takvog načina postupanja ostaju u životu samo one kukavice koje nose baš takva jaja koja su oblikom, veličinom i bojom nalik na ona kakva nose i te ptičje vrste kojima kukavice daju prednost kao domaćinima.
    Ali ova kriminalna priča zalazi još dublje. Kukavica najčešće prethodno odstrani iz gnijezda jedno jaje domaćina pa tek onda na njegovo mjesto snese svoje jaje. Takvim postupkom optički izgled gnijezda ostaje nepromjenjen.
    Međutim ni taj trik ne bi bio od koristi kad ne bi postojao snažni nagon, čudovišni instinkt po kojem već mali, tek izleženi kukavičji ptić pokazuje istu dovitljivost kao i njegova majka. Taj mali ptić je rođeni zločinac! Još je slijep, posve golišav, i potpuno nemoćan da se sam hrani. Pa ipak se u njegovim grudima već probudio razbojnički nagon, da svu svoju braću po gnijezdu odstrani i sam zauzme čitavo gnijezdo kao jedini vlasnik. U svom slijepom nagonu natovarit će redom sebi na leđa jaja ili ptiće, pridržavati ih krilima i pomažući se nespretnim pokretima nogu polako prići do ruba gnijezda odakle će svoju žrtvu baciti u dubinu. Na taj način mlada kukavica ostaje uskoro sama u gnijezdu, i mogli bismo pomisliti da će tako strašno prevarena majka nakon povratka u gnijezdo napokon primjetiti šta se dogodilo sa njenim leglom. Ona, međutim, ne primjećuje baš ništa. Ptice su životinje nagona i u njih nema, osim rijetkih izuzetaka, ni traga razuma. Čim se mladi izlegu iz jaja, majka pokazuje samo jedan instinkt, a to je hranjenje mladunčadi. Ona uopšte ne primjećuje da je odjednom ostalo u gnijezdu samo jedno ptiče, dok ih je prije bilo možda i petoro. Isto tako ona ne primjećuje da neko od njenih mladih leži na izdisaju na rubu gnijezda. Besprimjernom izdržljivošću i nevjerovatnim marom ona samo hrani vječno gladnog ubicu svoje vlastite djece.
    Osim kukavice ovakvo ponašanje zabilježeno je kod neke južnoameričke vrste čvorka, a kod nas kod nekih vrsta pletilja, medarica i drugih. Čini se da i u ovim slučajevima vlada pravilo da jaja svojom bojom nalikuju na jaja domaćina i da se jedan dio legla domaćina uništava kako bi se osiguralo mjesto za vlastito leglo koje se podmeće. U nekih se od tih parazita s vremenom razvila čak i izvjesna sličnost između mladih ptića domaćina i unesenih nametničkih mladunaca.
    I među kukcima nalazimo primjerke koji se ponašaju slično kao kukavica. Među pčelama je poznata skupina “kukavičjih pčela”, od kojih je najpoznatiji rod Nomada. Ženke tog roda vrlo spretno odlažu svoja jaja u komorice drugih vrsta pčela, naročito onih iz roda Andrena. One budno paze kada pčele iz roda Andrena grade svoja gnijezda. Kad je neka marljiva pčelica unijela u svaku pojedinačnu komoricu sve potrebne zalihe hrane za održavanje života svoje buduće mlade ličinke i kada je još jednom, možda zadnji put, odletila da donese nešto što treba za konačno uređenje komorice, odjednom naleti kukavičja pčela Nomada i brzo odloži po jedno jaje u svaku komoricu sača. Ništa neće koristiti ako odmah zatim i ženka odmaćina, tj. pčela vrste Andrena, odloži svoja jaja u komorice. Ličinke parazita rastu brže pa će izjesti sve zalihe hrane, tako da punopravni vlasnik zaliha mora propasti od gladi.
    Kukavičji bubar iz roda Psithyrus, koji živi kao nametnik kod različitih drugih vrsta bumbara, postupa na sličan način. Sebi olakšava posao time što se u proljeće jednostavno adaptira u neko bumbarsko gnijezdo. Nesmetano ulazi i izlazi iz tog gnijezda i istovremeno se hrani medom svog domaćina. Zanimljivo je da se recimo ženke Psithyrusa nikako ne podnose u istom gnijezdu; jedna od njih mora uzmaknuti.
  8. Surova silovanja u životinjskom svijetu. Vidre kidnapuju mladunčad drugih vidri, ubijaju vlastite ženke, ali i siluju mladunčad tuljana do smrti. Naime, tokom reprodukcije, ženke vidre nalaze se u takvoj poziciji da im je glava u vodi i od toga umre oko 10% ženki vidri. Ako nađu mladunčad tuljana, slično se događa pri čemu mladunčad uginu. Ovo traje i po nekoliko sati. Neki mužjaci vidre siluju i po nekoliko dana mrtva tijela ovih malih tuljana.
    Zabilježeno je grupno silovanje pliskavica (morske svinje, porodice malih kitova zubana) od strane delfina. Takođe delfini vrše grupno silovanje ženki delfina. A ako nema ženki, nađu tuljana (čak i ako je muško) i siluju ga do smrti. Delfini, kao što je rečeno, ubijaju i svoje mlade.
    I pingvini su seksualni delikventi. Zabilježeno je grupno silovanje ženki, nekrofilija (seksualni odnos sa mrtvim tijelom), homoseksualnost, i seksualno iživljavanje nad mladunčadima pingvina.
  9. Samožrtovovanje i matrifagija. Ženke pauka nisu na dobroj reputaciji zbog toga što znaju pojesti mužjaka nakon parenja, ali ženka vrste Stegodyphus lineatus doslovno će umrijeti za svoje potomke. Nakon prve serije jaja, ove majke više ne jedu ništa i par sedmica povraćaju hranu sve do svoje smrti da bi prehranila potomke, a zatim je njeni potomci pojedu.
    Takođe, pauk Amaurobius ferox je poznat po matrifagiji (“jedenju majki”). Kod ovih pauka, nakon što se mladi izlegu, majka prvo položi drugi set jaja, koja budu pojedena od strane prvih potomaka, a zatim i oni pojedu vlastitu majku.
  10. Parenje do smrti. Neke životinje se pare do smrti. Iako rijedak slučaj kod sisara, ovaj slučaj je čest u prirodi. Mnoge biljke se reproduciraju na ovaj način, kao i losos, neki insekti i dosta vrsta žaba i guštera.
    Mužjaci sisarske vrste Antechinus (vrsta torbara) pare se sa svakom ženkom na koju mogu naići nekoliko sedmica sve dok mi dlake ne opadnu i imuni sistem sasvim ne oslabi, dobiju unutrašnje krvarenje i (često) ne oslijepe. Svaki od njih umre nakon nekoliko sedmica parenja. Oni su ultimativni seksualni zombiji. Testisti Antechinusa su ogromni. Sve to se događa zbog ekstremnog povećanja testosterona i kortizola kod mužjaka, pri čemu je hrana potpuno irelevantna i mužjaci ove vrste se posvećuju isključivo parenju. Razlog ovako intenzivnog parenja je to što su se mužjaci morali adaptirati na veoma kratak period sezone dojenja njihovih mladunčadi od strane ženki i moraju učiniti sve da prenesu što više genetskog materijala na što više ženki u tom kratkom periodu. Mužjaci ove vrste nikad ne prežive prvi rođendan. Nestanu u tami i ostavljaju ženke same da podignu mladunčad.
  11. Parazitski mužjaci i seksualna simbioza. Nekad se smatralo da je pojava patuljastog mužjačića koju je priroda stvorila kod muškog spola ograničena samo na niže organizirane skupine životinja. Stoga je nastalo veliko uzbuđenje kad je pronađen patuljasti mužjak jedne riblje vrste. Mužjak dubokomorske ribe Edryolychnus schmidti reduciran je samo na spolnu žlijezdu. Slično žive i parazitski mužjaci morske ribe grdobine Lophius piscatorius na ženkama, kao i mužjaci nekih vrsta Ceratida. Ovdje se radi o rijetkoj nemani. Do otkrića parazitskog patuljastog mužjaka ribe Edryolychnus schmidti došlo se slučajno, u muzeju. Naime, ženka naraste i do pola metra, i pri pomnijem posmatranju  njenog tijela pronađeni su na trbušnoj strani nekakvi neprotumačivi “privjesci” za koje se mislilo da pripadaju normalnim tjelesnim dijelovima ove vrste. Tek kasnije je utvrđeno da se radi o obliku parazitskog mužjaka. Mužjaci se najprije “ubuše” u kožu ženke na trbušnoj strani, pa onda urastu unutra i tako s vremenom srastu sa njenim tijelom. Na taj način su, osim oplodnje, rješili i pitanje ishrane jer su muški “patuljci” putem krvotoka velike ženke zajedno sa njom povezani pa ne treba voditi brigu o ishrani i disanju. Na ovaj način rješeno je i pitanje sinhronizacije hormona, tako da ženka može pokrenuti navalu sperme mužjaka kada ona ispusti svoja jaja. Ženka na neki način postaje samo-oplođavajući hermafrodit. Treba napomenuti da tek 1% mužjaka ikad nađe ove ženke u tami morskih dubina.
  12. Ženke sa penisom i mužjaci sa vaginom. Kod roda insekata Neotrogla u Brazilu, ženke imaju penis a mužjaci vaginu. Ustvari, tehnički, ženke posjeduju strukturu sličnu penisu, koju koriste za penetraciju muških spermnih kanala i da zgrabe njegovo sjeme (i još ponešto hranjivih materija). Ženke su ovdje evoluirale da aktivno traže mužjake koji “glume” da se ne žele pariti.
  13. Strojevi za rađanje. Ženka termita nakon parenja i oplodnje počinje sa odlaganjem jaja. Zadnja strana ženke počinje naglo bubriti, te mužjak pored nje sada izgleda kao patuljak. Ta, divovski nabujala ženka postaje stroj za leženje jaja. Kraljica termitske vrste Nasutermes surinamensis, dugačka oko 2,5 cm, za 24h izlegne oko 3000 jaja, dok ženka vrste Anoplotermes silvestri na dan izlegne i do 7500 jaja. Sve to nije ništa prema plodnoj termitskoj kraljici vrste Bellicositermes natalensis, koja je postala pravi div među termitima jer sa svojim zadnjm dijelom naraste i do 10cm, a dnevno izlegne oko 36 000 jaja. To je jedno jaje svake druge sekunde! Stroj za rađanje. Ovu divovsku kraljicu, koja je postala potpuno nepokretna, hrane sprijeda radnici, dok joj straga automatski izlaze izmetine i jaja, koja marljivi radnici dalje transportiraju. Postrance i dalje u širem krugu oko nje zapsleni su mnogobrojni adnici posluživanjem i čišćenjem tog nepokretnog, divovskog tijela.
    Slično je kod beskrilne ženke nekih noćnih leptira – takođe, strojeva za izbacivanje jaja. Čitav život ženke noćnog leptira četkara (Orgyia antiqua) prolazi na takav način. Čim se nezgrapna i slabo pokretna ženka oslobodi svoje čahure i ispuzi iz kokona (zapretka), ostaje na njemu sjediti. Za kraće vrijeme doleću ka njoj mužjaci, koje je tada odmah i oplode, pa se sa njom događa ono što se dešavalo i sa kraljicom termita. Čim je završila sa odlaganjem jaja (nakon nekoliko dana), tim je ujedno i završila svoj život, za koji se ne bi moglo reći, uzevši naša ljudska mjerila, da li ga je uopšte bilo vrijedno proživjeti na takav način.
    Rekorder po broju mladih je Bucanj veliki (Mola mola), riba koja može imati i 2,5 tone, a može “ispustiti” 300 miliona jaja. Pretpostavlja se da ovo nije maksimum za ovu vrstu ribe koja daje značajan doprinus biomasi poznatoj kao plankton. Mladi ove ribe tokom života narastu 60 miliona puta, što je najveći rast kod kičmenjaka. To je kao da bi se ljudska beba mase 4kg razvila u odraslu osobu mase 250 miliona tona. Smatra se da će se od ovih 300 miliona jaja, samo 2  razviti u odrasle jedinke koje će se razmnožavati.
  14. Nasilje jačeg. Gdje god postoji veća razlika u veličini mužjaka i ženke, dolazi do nasilja od strane veće jedinke. Primjera ima mnogo, ali evo za početak primjer divljih konja. Svi pastusi divljeg konja imaju običaj da tjeraju kobile u čopor. Neke kobile ne žele se tome pokoriti. Pastuh, međutim, brzo uspije da ih nauči poslušnosti. To postiže munjevitim ugrizima, najviše za vratni greben, i noge. Nakon ugriza ili dok ih još goni, pastuh se naglo okreće i stražnjim nogama ponovo izudara tvrdoglavu kobilu. Nadalje, primjer pavijana podsjeća na ljudski harem. Zajedničko im je potpuna bespravnost žene, odnosno ženke. Zajednički život pavijana, u kojih su mužjaci dvaput veći i jači od ženki i odlikuju se strašnim zubalom, mogu se promatrati u zoološkim vrtovima, i lako se uvjeriti kako stari “paša” provodi pravu strahovladu. Kad se on nalazi negdje  blizini, nijedna se životinja iz njegovog društva ne usuđuje prihvatiti nikakvu hranu od posjetilaca. Bez obzira šta on radi, sve su oču uprte u njega. On upravlja svojim čoporom pogledom, izrazima lica i pokretima “ruku”.
  15. Seksualna agresivnost. Mužjaci guski su poznati po seksualnoj agresivnosti. Ženke su zbog toga evoluirale vaginu spiralnog oblika (mužjaci imaju penise sličnog zavojnog oblika ali u drugu stranu), kako bi odbile nepoželjne mužjake. Neke guske ženke imaju vaginu koja ima dijelove koji se granaju u “slijepu ulicu”, čime, takođe, frustriraju mužjake.
  16. Funkcionalna nekrofilija. Ženke nekih vrsta žabe (Rhinella proboscidea) ne prolaze tako lako kada je u pitanju parenje. Ove žabe su vrlo eksplozivne pri parenju, pri čemu ih se hiljade često nalazi u jednoj jedinoj bari i pokušava da se pari. U čitavoj toj frci, mnoge ženke se utope, ali to ne sprečava mužjake. Oni će masirati mrtvo ženkino tijelo kako bi izašla jajašca i onda ih oploditi.
  17. Izvraćeni običaji. Čovjek je očajan ako se mora obazirati na tradicije koje sežu nekoliko stoljeća unazad, a koje ga nepotrebno opetrećuju, pa uzdiše kao nekad Goethe: “Jao tebi što si unuk!”. Nasuprot tome, životinje često povlače u svojim postupcima običaje koji su možda imali opravdanu vrijednost prije mnogo miliona godina, ali danas nose biljeg velike zaostalosti. Žaba gubavica danas živi isključivo na kopnu, upravo kao i šumski miš, kojeg često sretne na svojim noćnim šetnjama. Žaba gatalinka osjeća se u šumi zelenog lišća isto tako dobro i ugodno kao i ptica koja tamo cvrkuće. Ali čim se približi proljeće, moraju obje skoknuti do obližnje bare da u nju odlože svoja jaja. To jezbog toga što su prije mnogo miliona godina preci naših vodozemaca živjeli čitav svoj život u vodi. U međuvremenu su se odrasli vodozemci malo-pomalo prilagodili kopnenom načinu života, ali se njihovi maldunci još uvijek nisu privikli na taj “savremeniji” način života. I kod gmazova je slično. Velike morske kornjače karetke, od čijih se oklopa izrađuju ukrasni predmeti, kao i divoske kornjače koje ribari love zbog slasnog mesa, žive u širokom moru poput pučinskih riba i kitova. Međutim, u vrijeme rasplođivanja one traže, tjerane prastarim nagonom, neku pješčanu obalu. Upravo ondje gdje ih ljudi najokrutnije progone, morske kornjače odlažu u bijeli pijesak na stotine svojih jaja. A one to rade samo zato štu su njihovi preci u prastaro vrijeme živjeli isključivo na kopnu. Odrasle životinje dobile su u toku svog razvoja prave peraje za plivanje, hrane se samo ribom i tumaraju dalekom morskom pučinom, ali još uvijek nisu napustile svoje običaje pri rasplođivanju. One će na taj način svakako propasti jer će ih čovjek istrijebiti.
    Ovdje treba spomenuti jegulju, ribu “selicu”. Ona se mrijesti u moru, u mladosti putuje uzvodne u rijeke, gdje proboravi najveći dio svog života (10-12 godina), a kad spolno sazri, pliva nizvodno u more i nestaje u tajanstvenim okeanskim dubinama, iz kojih je nekad i došla. Iz tih dubina nema više za nju povratka; one se mrijeste samo jednom u životu, i potom ugibaju. Sada je poznato da sićušne ličinke jegulja nastaju u zapadnom dijelu Atlantskog okeana, u blizini Bermudskog otočja. One prevale ogroman put plivajući istočno do evropskih obala. Tek nakon četiri godine stižu do svojih odredišta. A tada im tek predstoji dugotrajno i naporno uzvodno putovanje rijekama. I roditelji jegulje (starije jegulje) prevale isti takav put u suprotnu stranu, oko 6000 km dugačku odiseju, da bi stigli na ljubavni sastanak na istom mjestu mrešćenja, gdje udaraju temelje za nove generacije.
    Drugu skupinu riba “selica” predstavljaju lososi, u kojih se stvari odvijaju obrnuto. Te se ribe mrijeste u gornjim tokovima rijeka, često u gorskim potocima, dok najveći dio svog života provode u moru. Mlade ribe, slijedeći svoj nagon, plivaju nizvodno sve dok ne stignu do mora. To nije neki naročiti poduhvat jer dobar dio posla obavi voda koja ih nosi strujom u more. U moru te ribe odrastu i onda slijedi putovanje nazad. Na tom dugačkom i opasnom putu, koji moraju preći uzvodno protiv jakih vodenih struja, lososi pokazuju pravo umijeće. S fizičke strane to je ogroman napor. U gornjim tokovima rijeka ima mnoštvo brzica i vodopada koji za ostale ribe predstavljaju nepremostive zapreke. Lososi se preko takvih jakih riječnih brzica i slapova prebacuju snažnim skokovima dugačkim i po nekoliko metara. Zapanjujuće  još više je to što te životinje uopšte znaju kuda treba ići i kamo će stići. Isti primjerak (utvrđeno markiranjem pojedinih mladih lososa) će s najvećom tačnosšću, stiću upravo tamo gdje je prvi put ugledao svjetlo dana. Ova činjenica poznata je u ribarstvu, ali i kod drugih životinja, koji nemilosrdno love losos na mjestima gdje oni ne mogu preći veće zapreke. Ako ljudi izgrade veću branu, losos se ne vraća da u nekom riječnom odvojku nađe spas, već se praćaka podno brane do smrti.
  18. Zlostavljanje mlađe braće (i sestara). Neke ptice započinju sa sjednjem na jajima čim snesu prvo jaje, pa tada starija braća dostignu već izvjesnu veličinu kad se izvali posljedni, najmlađi ptić. Ostala se braća, međutim, ne raduju pojavi novopridošlog brace ili sestrice, već ga zlostavljaju – kao što je to već mnogo puta opaženo kod vrana i mnogih drugih ptica – se dotle dok jadno ne ugine ili ga jednostavno ne izbace iz gnijezda. Poneki roditelji pri tom čak i sami pomažu. Kostoberine žutoglave i neki drugi orlovi odmah ubiju i raskomadaju drugo mladunče, tek što ugleda svjetlo dana. U ptica koje nose mnogo jaja taj je problem međusobne životne konkurencije mladunčadi još znatno zaoštreniji.
  19. Uske granice nagonskog života. Pri hranjenju mladih ptića obično sudjeluju oba roditelja, pa čak i onda ako je samo jedan sjedio na jajima. Ovdje se, međutim, ponekad javlja zanimljiva podjela rada. Tako u danjih grabilica ima mužjak dužnost da ubije prikladan plijen i donese ga u gnijezdo. Komadanje i podjela plijena mladuncima isključiva je privilegija ženke. Evo šta G. Hoffman piše o jednom takvom događaju kojem je svjedočio: “S gnijezda močvarice nestala je prije dva dana ženka. Samo mužjak povremeno kruži nad svojim gnijezdom. Tamo je donio zečića, a dodao je još miša i močvarnu strnadicu. Zatim je opet odnio i miša i pticu pa ih je sam progutao. Ženka se, međutim, još ne pojavljuje. Mužjak kruži naokolo posve sam kuda je nekada letio sa svojom ženkom. Poziva je, ali mu sa gnijezda uzvraćaju samo ptići, koji su izvan sebe od ljute gladi. Ženke još uvijek nema. Mužjak sjeda na gnijezdo do svojih mališana, koji vape za hranom, ali nema ženke koja bi raskomadala plijen i nahranila mladunčad. Niko im ne pruža nikakve hrane u kljunove jer nema majke. Danas je već treći dan kako je odsutna, pa kad je predvečer počela kiša, morao je otac zakriliti mlade, od kojih je troje živo, a jedno već mrtvo. Oh, kako strašna glad muči ptiće! Kako samo tužno pijuču zahtjevajući bilo šta za jelo! Kako čeznu za majkom, koja bi im jedina mogla pružiti pomoć! Kako li sve duže i duže spavaju sa mrtvim bratom u svojoj sredini. Sati nijemo prolaze. Uskoro će zora. Već i sunce pomalo zaviruje u gnijezdo. Ono je dosad svakog dana zagrijavalo pernata krznašca mališana. Danas međutim, uzalud isijava svoju toplu blagodat, jer su svi mališani mrtvi…” Mužjak je dake nesposoban da preuzme dužnost ženke, iako svakog dana komada plijen za sebe. Tako su uske granice nagonskog života.
  20. Iskorištavanje majčinskih nagona od strane predatora. Margaj (mala mačka iz reda zvijeri) oponaša mladunče tamarina (majmuna) da bi prizvala mužjaka ili ženku tamarina i onda ih pojela.
    Ovdje treba spomenuti pauka Mastophoreae Genera koji slobađa miris sličan feromonima ženke moljca, mameći tako mužjake moljca. Kada ovi dođu u blizinu mreže pauka, već je gotovo jer, uz specijaliziranu mrežu, pauk koristi i ljepljivu supstancu koja imobilizira žrtvu.
  21. Autokoprofagija. Kunići često ponovno jedu svoj izmet (autokoprofagija) kako bi iskoristili sve hranjive tvari koje nisu apsorbirali u prvom pokušaju. Sličan probavni sistem imaju hrčci, konji i slonovi. Hrčak će također pojesti svoj izmet, dok će mladunčad konja i slonova jesti majčin svježi izmet.
  22. Atavizmi. Primjeri atavizma kod životinja: zadnje noge kod kitova ili zmija, ostaci kukovlja kod nekih zmija (npr. piton), zadnja krilca kod delfina, dodatni prsti kod konja, zubi kod kokoši, veći broj bradavica kod primata, itd.
  23. Nelogičnosti. Zašto kitovi i delfini nemaju škrge već moraju izranjati da bi disali?Nepotrebna krila kod ptica koje ne lete (npr. kod noja). Krilo emua je, recimo, potpuno nepotrebno, zašto je onda prisutno?
    Zašto slijepi miševi imaju teške i pune kosti sa kojima je teško letjeti, a emuima ili pingvinima šuplje kosti sa kojima je lakše letjeti, a oni ne lete?
    I životinje sisari imaju nerv koji ide od mozga do grkljana preko aortinog luka, slično kao i ljudi. Kod žirafe je ovaj nerv dug čak 4,6 m.
  24. Gubitak tetrahromatizma. Tetrahromatizam je stanje kada životinja posjeduje četiri odvojena kanala za prenos informacija o boji ili ima četiri tipa konusnih ćelija u oku. Tetrahromatizam je zabilježen kod nekoliko vrsta ptica, riba, vodozemaca, reptila, insekata i nekih sisara. To je bilo normalno stanje kod većine sisara u prošlosti. Genetska promjena dovela je do toga da većina tetrahromata izgubi dva od četiri tipa konusnih ćelija.
  25. Ponašaju se instiktivno, čak i onda kada im prijeti životna opasnost. Primjer je moljac koji ide na svjetlo ulične lampe.
  26. Homoseksualnost. Zabilježena je homoseksualnost kod 1500 životinjskih vrsta.
  27. Bračne “muke” hermafrodita. Mnoge taksonomske grupe životinja (pretežno beskičmenjaka) nemaju odvojene spolove. U takvim grupama, hermafroditizam je normalno stanje, koje mogućava oblik spolnog razmnožavanja u kojoj oba partnera mogu istovremeno djelovati kao “ženka” ili “mužjak”. Naprimjer, velika većina plaštašaPulmonata puževa, Opisthobranchia puževa i puževi golaći su hermafroditi. Hermafroditizam se također sreće u nekim vrstama riba i u manjoj mjeri drugih kičmenjaka. Većina biljaka su hermafroditi.
    Ako si hermafrodit, kao neke vrste morskih crva, ko će od dvije jedinke biti majka? Pa, ispostavilo se da će to biti onaj ko izgubi bitku mačevanja penisima. Da, dobro ste pročitali. U koraljnim grebenima neke vrste crva se bore svojim penisima. Slično kao kod ljudi koji mačuju, svaki crv će vitlati svojim udom i “ubadati” protivnika, pokušavajući da u svog partnera ubaci spermu bilo gdje na njegovom tijelu, izbjegavajući pri tome da on bude “uboden”. To može trajati i do sat vremena, sve dok dvije jedinke ne uvuku “oružje” (dupli penis), spuste se i odu svak na svoju stranu. Problem je što jedinke imaju slične interese, niko ne želi da bude majka. Pobjednik ima šansu da prenese gene bez muke (odgajanje mladih). Međutim, kada nema partnera u okolini, neki crvi sami sebe oplode. Pri tome, jednika “ubode” samu sebe u glavu svojim penisom (manevar poznat kao selfing). Sperma potom dođe iz glave do tijela gdje se jaja oplode.
  28. Besmrtonost. Za neke vrste životinja se zna da su besmrtne (besmrtna meduza/Turritopsis nutricula, slatkovodna hidra, vodeni medvjedi/tardigrade, jastog, trepljasti crvi itd), ostale umiru.

Koji su razlozi ovih “nesavršenosti” dizajna kod živih bića? I prirodna selekcija i inteligentni dizajn mogu objasniti dosta veliku kompleksnost ljudskog organizma. Ali ozbiljne biološke imperfekcije mogu se očekivati samo kod evolucionarnih procesa koji su skloni greškama. Teže ih je, naime, racionalizirati kao greške svemogućeg i milosrdnog kreatora. Takva obilježja mogu se objasniti jedino kao posljedica postepene, kumulativne prirode evolucijskog procesa (mala digresija: zanimljivo je da ljudi koji ne prihvataju teoriju evolucije nemaju problema da prihvate npr. teoriju kvantne mehanike iako je ona milion puta neintuitivnija od teorije evolucije).

Život je, kao što ste mogli zaključiti, smrt. Destrukcija je sa svih strana.

Što se tiče univerzuma, ili dizajner ne postoji, ili postoji ali ga apsolutno nije briga za svoje kreacije. A što se tiče života na Zemlji, ili život nije rezultat inteligentnog dizajna već evolucije, ili je inteligentni dizajner kozmički šaljivdžija koji je dizajnirao sva živa bića tako da se čini da su nastala evolucijom.

Inteligentni dizajn je argument iz neznanja jer se oslanja na nedostatak znanja u svojim premisama i zaključcima, a nemogućnost objašnjenja pripisuje nepoznatoj inteligenciji.

U konačnici, hipoteza inteligentnog dizajna – svemira skrojenog po mjeri čovjeka, svodi se na dvije mogućnosti. Ili dizajner svemira ne postoji, ili postoji ali ga njegova (najvažnija) kreacija (ljudi) apsolutno ne interesuje. Obadvije mogućnosti su podjednako zastrašujuće.

Literatura:

Knjige:

  1. Philip Plait: Death from the Skies!: The Science Behind the End of the World, Penguin Books; Reprint edition (August 25, 2009).
  2. W. von Buddenbrock: Ljubavni život životinja, Athenaum – Verlag, 1953.
  3. Alfred E. Brem: Život životinja, NARODNA KNJIGA Beograd,1956.
  4. Pierre-Yves Bely, C. Christian, Jean-René Roy, A Question and Answer Guide to Astronomy, Cambridge University Press; 1 edition (April 30, 2010).
  5. S. Jay Olshansky, Bruce A. Carnes and Robert N. Butler: If humans were built to last, Scientific American, 2003.
  6. Nick Bostrom, Milan M. Cirkovic: Global Catastrophic Risks, Oxford University Press; 1 edition (August 1, 2011).
  7. Michael A. Seeds, Dana Backman: Foundations of Astronomy, 12th Edition, Brooks Cole; 12th edition (January 1, 2012).
  8. James B. Kaler: Astronomy!, Harpercollins College Div; Student edition (April 1994).
  9. Neil deGrasse Tyson , Michael A. Strauss, J. Richard Gott: Welcome to the Universe – An Astrophysical Tour, Princeton University Press (September 20, 2016).
  10. Bob Berman: The Sun’s Heartbeat – And Other Stories from the Life of the Star That Powers Our Planet, Back Bay Books (July 17, 2012).
  11. Nothing: From Absolute Zero to Cosmic Oblivion, Amazing Insights into Nothingness, New Scientist, Profile Books Ltd (7 Nov. 2013).
  12. Carl Sagan: Cosmos, Ballantine Books; Reissue edition (October 12, 1985).
  13. Neil deGrasse Tyson , Donald Goldsmith: Origins -Fourteen Billion Years of Cosmic Evolution, W. W. Norton; Reprint edition (October 17, 2005).
  14. Caroll, The Big Picture: On the Origins of Life, Meaning, and the Universe Itself, Dutton; 1St Edition edition (May 10, 2016).
  15. Stephen Webb: If the Universe Is Teeming with Aliens … Where is everybody?: Seventy-Five Solutions to the Fermi Paradox and the Problem of Extraterrestrial Life, Springer; 2nd ed. 2015 edition (May 20, 2015).
  16. Lawrence M. Krauss: A Universe from Nothing – Why There Is Something Rather than Nothing, Atria Books; unknown edition (January 1, 2013).
  17. Antonić: Da li postoje stvari koje ne postoje? Vodič za kritičko razmišljanje, oktobar 2000.
  18. Bryson: A Short History of Nearly Everything, Broadway Books; 1st edition (September 14, 2004).
  19. P. Davies: The Goldilocks Enigma: Why Is the Universe Just Right for Life?, Mariner Books; Reprint edition (April 29, 2008)
  20. V. Stenger: The Fallacy of Fine-Tuning: Why the Universe Is Not Designed for Us, Prometheus Books (April 26, 2011).
  21. M. Simon: The Wasp That Brainwashed the Caterpillar, Penguin books, 2016.

Web linkovi:

  1. https://www.youtube.com/watch?v=4238NN8HMgQ&feature=youtu.be
  2. https://www.nasa.gov/
  3. http://www.space.com/
  4. http://www.astronomy.com/
  5. http://www.universetoday.com/
  6. http://www.pnas.org/content/107/Supplement_2/8969.full
  7. http://www.zecovi.net/Da-li-ste-znali.htm
  8. https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Europski_zec#Pona.C5.A1anje_i_prehrana
  9. http://www.teorijaevolucije.com/abiogeneza.html
  10. https://en.m.wikipedia.org/wiki/List_of_wars_by_death_toll
  11. http://news.nationalgeographic.com/news/2013/10/131007-marsupials-mammals-sex-mating-science-animals/
  12. http://www.pbs.org/wnet/nature/what-males-will-do-meet-the-mate-munchers/953/
  13. https://www.wired.com/2014/10/absurd-creature-week-glyptapanteles-wasp-caterpillar-bodyguard/
  14. http://www.bbc.com/earth/story/20161026-the-secret-of-how-life-on-earth-began
  15. http://www.iflscience.com/plants-and-animals/animals-can-be-giant-jerks/
  16. http://list25.com/25-most-brutal-torture-techniques-ever-devised/
  17. http://www.historyrundown.com/10-most-cruel-execution-methods-of-all-time/
  18. http://www.nesta.org.uk/news/antibiotic-resistant-bacteria-10-most-dangerous
  19. https://en.m.wikipedia.org/wiki/List_of_epidemics
  20. https://en.m.wikipedia.org/wiki/List_of_natural_disasters_by_death_toll
  21. https://en.wikipedia.org/wiki/Human
  22. http://www.bbc.com/earth/story/20150323-how-long-will-life-on-earth-last
  23. http://discovermagazine.com/2000/oct/featworld
  24. https://en.wikipedia.org/wiki/Ice_age
  25. http://www.sciencemag.org/news/2016/07/here-s-how-world-could-end-and-what-we-can-do-about-it
  26. https://en.m.wikipedia.org/wiki/Rare_Earth_hypothesis
  27. http://www.astronomija.org.rs/ivot/10967-mrtve-zone-univerzuma
  28. http://eskola.zvjezdarnica.hr/osnove-astronomije/sunce/otkrivanje-suncevi-tajni/
  29. http://www.daliznate.com/2013/02/15/da-li-znate-da-postoje-zivotinje-koje-su-besmrtne/
  30. Biémont, Christian, and Cristina Vieira. “Genetics: Junk DNA as an evolutionary force.” Nature 443.7111 (2006): 521-24. Web.
  31. http://www.talkorigins.org/faqs/cosmo.html
  32. https://www.youtube.com/watch?v=Z9O5wXsgqrc
  33. https://www.wired.com/2013/12/absurd-creature-of-the-week-this-fly-burrows-into-an-ants-brain-then-pops-its-head-off/

 

Advertisements

4 thoughts on “Neinteligentni dizajn

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s