Putešestvije solarnim sistemom

Kako izgleda jedan dan na Mjesecu?

Kako izgleda dan na Mjesecu? Evo, izabraćemo npr. Mare Vaporium blizu centra lunarnog diska, gledano sa Zemlje. Sunce bi se pojavilo kada je Mjesec  u fazi za koju mi kažemo prva četvrt. Bila bi tamna noć čak i u minutama prije izlaska Sunca jer nema atmosfere da rasprši sunčevu svjetlost i proizvede sumrak. Međutim, vaša okolina bi izgledala relativno osvjetljeno zbog reflektovane svjetlosti sa Zemlje koja bi stajala stacionarna iznad mjesečevog neba. Prvo bi vidjeli koronu sunca (vanjski dio atmosfere Sunca male gustoće i vrlo visoke temperature). Ova korona se na Zemlji vidi samo za vrijeme pomračine Sunca. Odjednom bi se pojavila sunčeva svjetlost na vrhovima planine zapadno od vas i veoma sporo počela spuštati do vas.

FullMoon2010.jpgMjesec 

Budući da je lunarni dan dug kao 29,5 zemljinih, Sunce bi se penjalo veoma sporo (1/29 dio njegove brzine na Zemlji). Npr. na ekvatoru Zemlje Suncu treba oko 2 minute da se pojavi cijeli solarni disk. Na Mjesecu bi to trajalo oko sat vremena. Veoma sporo bi se povećavala temperatura kamenja na Mjesecu, ali to i nema nekog značaja jer bi svako živo biće na Mjesecu moralo da živi ispod površine – da bi se zaštitilo od solarnih vjetrova i visoke temperature. Bilo bi, naime, dosta opasno provesti više vremena na površini Mjeseca zbog radijacije čestica velikih brzina. Na dubini od metar ili više, temperatura Mjeseca je prihvatljiva i tu visoko-energetske čestice ne mogu prodrijeti.

Sedmicu kasnije, konačno je podne i “mlada” Zemlja je nestala (misli se na fazu Zemlje, gledano sa Mjeseca) sa neba. Još jedna sedmica prolazi i Sunce konačno počinje da zalazi. Tama dolazi istog trenutka kada solarni disk zađe iza horizonta (izuzev par visokih vrhova u blizini vaše lokacije), osim što Zemlja na nebu postaje sve sjajnija. Sada dolazi hladna lunarna noć koja traje takođe dvije sedmice.

Na Mjesecu nema atmosfere, tako da se toplota ne može sačuvati niti površina Mjeseca temperaturno izolirati. Po danu temperatura može dostići i do 123°C, a po noći se spušta na “prohladnih” -153°C.

Budući da nagib ose Mjeseca iznosi 1,54°, to znači da na njemu nema godišnjih doba. Ali budući da ipak postoji mali nagib ose, postoje mjesta na polovima Mjeseca koja nikad ne vide svjetlo dana. Lunar Reconnaissance Orbiter je izmjerio temperaturu od -238°C na južnom polu Mjeseca, a -247°C na njegovom sjevernom polu. To su najmanje temperature izmjerene ikad u solarnom sistemu (osim u laboratorijskim uvjetima ovdje na Zemlji), manje čak nego na Plutonu. Naučnici smatraju da vodeni led može postojati u ovim hladnim kraterima Mjeseca koji su u stalnoj sjeni.

Provesti dan na Merkuru

Nije vjerovatno da će neko posjetiti Merkur u dogledno vrijeme. Životni uslovi bi bili užasni, ne samo zbog visokih ili niskih temperatura, već i zbog solarnih vjetrova kojih je toliko da mogu činiti značajan dio “atmosfere” Merkura. Sunce na nebu Merkura pravi ugao od oko 1,25°, tj. 2.5 puta veće ugaone širine nego gledano sa Zemlje. Ova ugaona širina Sunca na Merkuru se mijenja kada se Sunce nalazi u perihelu ili ahelu, i to od 1.5° do 1°.

mercuryglobe.jpgMerkur

Merkurov dan, dug kao 58 dana na Zemlji, prolazio bi dosta sporo (Merku obiđe Sunce za 88 dana). Pri toj brzini Sunce bi se na svojoj dnevnoj putanji kretalo tek oko 2° po zemaljskom danu ili tek 5 lučnih minuta svakih sat vremena (misli se na sat vremena na Zemlji).

Posmatranje izlaska Sunca na Merkuru bilo bi vrlo dosadno, jer bi trajao u prosjeku oko 18 sati. Čudna stvar bi bilo prividno kretanje Sunca koje bi dosta zavisilo od geografske dužine na Merkuru. Kako se Merkur približava perihelu i počinje da se kreće brže, sunčevo dnevno kretanje istok-zapad bi se usporilo, i za kratak vremenski period, Sunce bi izgledalo kao da ide unazad. Naime, postoji specifična geografska dužina gdje bi se pri izlasku sinca solarni disk prvo pojavio, promjenio pravac, i zašao na istoku, a onda se ponovo pojavio.

Osim tog bizarnog događaja, dan bi na Merkuru prolazio dosta slično kao na Mjesecu, sa temperaturama koje se penju do tačke topljenja olova (preko 420°C). Nakon isto tako dugog zalaska Sunca, noćne temeperature bi se spuštale do -185°C. Naravno, mogli bi živjeti ispod površine Merkura dosta ugodno uz odgovarajući klima uređaj, ali onda ne bi ništa od ovoga vidjeli.

Who speaks for Venus?

Venera je, suprotno popularnom mišljenju, pakao, mjesto namjenjeno za ljude koji čine loše stvari – poput diranja sočiva prstima. Temperature su uniformne, kao da su regulirane termostatom iz pakla, i iznose oko 460° C. Atmosfera zaustavlja toplotu i stvara se efekat staklenika. Slijedi još loših vijesti: na površini je pritisak veći 90-tak puta nego na Zemlji, što ga čini vrlo efikasnim “Pretis” loncem. Nekoliko sekundi na Veneri bi kravu pretvorilo u gulaš. Prva letjelica, ruska Venera iz 1970. “trajala” je samo 23 minute na Veneri. “Olakšavajuća” okolnost ove gostoljubive planete to što je brzina rotacije planete Venere oko vlastite ose je toliko mala (oko 6,5 km/h) da bi osoba koja džogira na površini Venere (pod uvjetom da je pritisak od oko 90bar na površini Venere ne zgnječi, atmosfera od CO2 ne uguši i temperatura od oko 470 stepeni C ne sprži) mogla da spriječi zalazak Sunca i tako uživa u romantici.

slide_384282_4591032_free.jpgVenera

Sa kvalitetnim odijelom pod pritiskom i smislenim izborom lokacije – možda na polu gdje sunčeve zrake dolaze pod manjim uglom – Venera bi se možda mogla posjetiti. Čak postoji i voda u ovim predjelima u tankim ledenim pokrivačima. Ipak, čini se malo vjerovatno da će ijedno ljudsko biće ikada kročiti Venerom. Uvjeti za život (visoke temperature, veliki pritisak, atmosfera od karbon dioksida i sumporna kiša) su preteški. I pored toga, snimci Venere (sovjetski lander) pokazuju fascinantne predjele koji zovu potencijalne turiste.

Čovjek ne može da se zapita kako bi bilo da, recimo, stojimo na Lakshmi Planumu i posmatramo Maxwell Montes u udaljenosti, ili da se popenjemo na Rhea Mons u Beta Regio kako bi posmatrali okolne doline i izbrazdani krajolik?

Venera je prekrivena oblacima i ima visok albedo (omjer reflektovane svjetlosti prema svjetlosti koja je pala na tijelo) – 75%. Prečnik joj je 12104 Km (0,95 Zemljinih), masa 0,815 Zemljine, gustina 0,95 Zemljine.

Veneri treba 224,65 dana da obiđe Sunce, dakle manje nego Zemlji. Ali umjesto sličnog vremenskog perioda za dan (24h na Zemlji), Veneri treba 243 dana da se jednom okrene. Dugim riječima, dan na Veneri je duži od godine na Veneri. To je najduži dan u cijelom solarnom sistemu. Što je još čudnije, Venera se okreće u smjeru kazaljke na satu (gledano odozgo prema njenom sjevernom polu), suprotno od drugih planeta u solarnom sistemu. Zbog toga Sunce izlazi na zapadu, a zalazi na istoku. Moguće je da je sudar sa nekim tijelom u prošlosti uzrok ovakve rotacije oko svoje ose.

Za razliku od Mjeseca i Merkura, na Veneri bi se pojavila ipak neka vrsta sumraka prije izlaska Sunca (sa zapada) uslijed guste atmosfere. Zbog spore rotacije oko svoje ose, ovo bi trajalo dosta dugo vremena. Na Veneri se naveče ne vide zvijezde, a tokom dana vrijeme bi nalikovalo oblačnom vremenu na Zemlji. Zbog jake apsorpcije, sunčeva svjetlost bi imala narandžastu nijansu, a okolina bi izgledala svjetlo žute boje. Trebalo bi paziti da ne izlazimo iz zaštitnog odijela jer ne samo da ne bi mogli disati već temperature na Veneri prelaze 460°C (treba primjetiti da su ove temperature dosta veće nego temperature pri kojima se peče hrana). Vrijeme se ne bi mnogo mijenjalo i prognoza bi bila ista svaki dan: vruće i suho sa slabim vjetrom sa istoka. Iako ima dokaza o ranijim vulkanskim aktivnostima i udarima meteorita, male su šanse da doživite nešto od toga. Naime geološki, ili bolje reći venološki, procesi su puno sporiji nego na Zemlji.

Kako Sunce zalazi na istoku, postepeno bi bivalo sve tamnije i tamnije, ali nikada se ne bi značajno smanjila temperatura. Atmosfera Venere je previše dobar izolator. Tako da bi vjerovatno htjeli što prije napustiti ovaj pakao od planete.

Kao mala digresija, ono što je zanimljivo za unutrašnje planete (Merkur i Venera) je to da imaju faze (slično kao i Mjesec). Oblik Venerinog diska, gledan sa Zemlje, varira od tankog srpa do pune faze u 584 dana. U vrijeme kada Venera pokazuje punu fazu (tzv. gornja konjunkcija, slika dole), ona je ujedno i najdalje od Zemlje, pa je zbog toga najslabijeg sjaja (njen disk je tada najmanji od svih faza u kojima se nalazi), a i na nebu je preblizu Suncu. Venera je najsjajnija kad nam je najbliža (u donjoj konjunkciji), unatoč tome što se vidi tek kao tanak srp, ali teško ju je posmatrati zbog prividne blizine Sunca. Zato je Venera (tzv. Greatest Illuminated Extent/Greatest Brilliancy) najsjajnija u (mladoj) fazi otprilike 36 dana prije (i nakon) donje konjunkcije. To je “kompromisna faza” između položaja kada je Venera puni ali mali disk (gornja konjunkcija) i kada se pojavi skoro 6 puta veća ali se skoro i ne vidi (donja konjunkcija). Tada je najveća količina osvjetljene površine Venere kombinovana sa relativno velikom ugaonom širinom, što dovodi do toga da je Venera tada oko 25 sjajnija od Siriusa – najsjajnije zvijezde, i zalazi oko 3h nakon zalaska Sunca.

Mars, kralj hrđe

Mars se obrne za 24h 37m oko svoje ose, a period njegove revolucije (rotacije oko Sunca) je 1,88 godina. Temperatura na Marsu nije mnogo manja nego temperatura na Antarktiku, na površini ona se kreće od -140°C do +15°C. Tokom godine na Marsu duvaju vjetrovi brzinom od 8 do 40 km/h ali se za vrijeme oluja javljaju i vetrovi čije brzine dostižu i 400 km/h. Na Marsu se kao i na Zemlji razlikuju četiri godišnja doba. Proljeće traje 194, ljeto 177, jesen 142 i zima 156 Marsovih dana.

mars-globe-valles-marineris-enhanced.jpgMars

Pretpostavimo sada da se nalazimo u blizini ekvatora crvene planete tokom ljeta na južnoj hemisferi. Dan proveden ovdje bio bi svakako prijatniji nego na Veneri. Ipak, ne bi mogli hodati po Marsu bez zaštitne opreme; zrak je previše rijedak da podrži ljudski život, a nema ni kiseonika.

Nadalje, Sunce zrači bez ograničenja (nema značajne atmosfere) tako da opasni UV zraci dolaze do površine. Moglo bi se dosta lakše hodati nego na Zemlji (manja gravitacija). Osim potrebe za zaštitnim odijelom, dan na Marsu bio bi dosta sličan danu provedenom na velikoj visini u suhoj, hladnoj pustinji kao što je centralni Antarktik. Crvena boja Marsa je posljedica prisustva željezo oksida u površinskim slojevima. Neki to zovu hrđom.

Osim željeza kojeg u tlu ima 12 –16%, ostali sastojci tla su silicijum (15 – 30%) i sumpor (2 – 7%). Atmosferski pritisak na površini Marsa ima prosječnu vrijednost od 5,6 milibara, oko pola postotka Zemljinog (kao na 40 km iznad Zemlje). Atmosfera se sastoji od 95% ugljendioksida, 3% azota i oko 2% argona. Vodene pare ima malo, svega 0,016 % (na Zemlji 2%). Mars ima i vlastito magnetno polje (oko 500 puta manjeg inteziteta od Zemljinog), što ukazuje na mogućnost postojanja tečnog jezgra.

Prilikom izlaska Sunca, kojem je prethodio dosta blijed sumrak, vidjeli bi zaleđene dijelove tla i možda malo izmaglice. Nakon izlaska Sunca, ovi “vodeni” efekti brzo bi nestali. Moguće je i izvući nešto leda ispod tla na određenim područjima i odnijeti ga nazad u brod kako bi otopili led i dobili vodu. Na nebu nema oblaka, i nešto prašine koja se podigla u zrak čini zrak crvenkastim. Vjetar duva slabo sa juga i do podneva temperatura tla se podigla skoro do tačke smrzavanja vode. Kako se lagano krećete po površini – vaša težina je sada tek 37% težine na Zemlji – regolit ispod vaših nogu krcka i povremeno se podigne prašina sa tla. Vjetar se povećava i vidite par malih vrtloga u daljini. Sunce nastavlja kretanje i prilikom zalaska Sunca vraćate se u svoj brod kako bi upalili grijali i pripremili se za temperaturni pad od 100°C. Dok očekujete slijedeći dan istraživanja, Deimos, mali dalji satelit Marsa svjetli blijedo, kao zvijezda koja se sporo kreće. Možda će se na zapadu pojaviti i Phobos, veći satelit (oba su vjerovatno uhvaćeni asteroidi) i scena će više ličiti na dom – Zemlju.

Kako bi izgledalo gostovanje kod Jupitera?

Posjeta Jupiteru zvuči interesantno, ali da li bi stvarno to željeli? Uslovi su gori nego na terestrijalnim planetama. Put do Jupitera trajao bi skoro dvije godine (kao npr. letjelica Voyager) i on se može preživjeti. Došavši do Jupitera, gdje bi sletili? Nema dostupne čvrste površine. Idući naprijed došli bi ste do početka okeana molekularnog hidrogena, ali ni čovjek ni mašina ne bi mogli preživjeti prolazak kroz njega. Što bi dublje išli veći su pritisci. Postoji, ipak, mjesto u oblacima gdje bi mogli plutati u nekoj vrsti balona, na ugodnim temperaturama i pritisku, ali ne pokušavajte disati atmosferu od hidrogena i helijuma.

Jupiter_and_its_shrunken_Great_Red_Spot.jpgJupiter

Umjesto toga, zašto ne otići na neki od satelita Jupitera? Io bi, recimo, bio zanimljiv. Sletili bi ste na stranu koja je okrenuta Jupiteru, koji bi sada izgledao kao kugla ugaone širine 20° na nebu (veći od Velikih kola na nebu sa Zemlje). Mogli bi ste lako primjetiti rotaciju Jupitera. Okrenuli bi ste se oko Jupitera za manje od dva dana, pri čemu bi zvijezde izlazile i zalazile slično kao i na Zemlji, dok bi veliki Jupiter konstantno lebdio na nebu zbog plimnog uticaja. U udaljenosti bi mogli vidjeti neki gejzir iz kojeg visoko u mlazu izlazi sumpor dioksid, i to toliko visoko da nestaje na nebu. Mogli bi naići i na jezero ili rijeku u kojim obiluje sumpor. Da bi cijenili ove krajolike, naravno, potrebno je da nosite odijelo kako bi vas zaštitilo od visoko-energetskih čestica. Pitanje je da li bi to bilo dovoljno.

Osim Io, možete se spustiti i na Evropu, sa koje Jupiter sada ima ugaonu širinu na nebu 12°, ili na izbrazdani Ganimed gdje Jupiter ima ugaonu širinu na nebu 8°. Čak i tamo, radijacijsko polje visoko-energetskih čestica bi vjerovatno bilo smrtonosno. Na Kalistu, magnetosfera slabi do tačke pri kojoj možete preživjeti, ali za veću sigurnost bolje je da odete na neki još udaljeniji satelit Jupitera.

Ili još bolje, ostanite kući i pošaljite robota.

Posjeta Saturnu i Enkeladu

Saturn je najmanje gusta planeta u Solarnom sistemu. Kada biste zaronili Saturn u bazen vode on bi plutao pošto je njegova gustina skoro duplo manja od gustine vode. Problem je gdje naći tako veliki bazen. Saturn je, generalno, dosta spljošten sferoid, zbog toga što brzo rotira oko svoje ose.

Saturn je posjećen nekoliko puta do sada,a tek je 2004. godine letjelica Cassini ušla u orbitu oko Saturna i napravila kvalitetnije fotografije planete, njegovih prstenova i satelita. Saturn ima 61 satelit, i on je za sada druga planeta po broju satelita (prednjači Jupiter sa 65).

Ne zna se sasvim precizno koliko traje dan na Saturnu. Odrediti rotacionu brzinu Saturna je dosta težak posao. Zbog njegove nepregledne površine umjesto najjednostavnijeg praćenja kruženja jednog karakterističnog kratera oko Saturnove ose, astronomi moraju da mjere rotaciju njegovog magnetnog polja. Uglavnom, računa se da se Saturn oko svoje ose okrene za 10 sati i 39 minuta.

Još uvijek je misterija kako su nastali Sauturnovi prstenovi. Trenutno o tome postoje dvije hipoteze. Prva je hipoteza o raspalom satelitu koja pretpostavlja da je jedan od Saturnovih prirodnih satelita upao u nisku orbitu gdje su ga rastrgale Saturnove plimne sile.  Druga hipoteza oslanja se na pretpostavku da su prsteni tu od nastanka planeta, te su ostatak materije od originalne nebularne mase od koje je Saturn nastao. Ova teorija danas nije šire prihvaćena jer se smatra da prsteni tokom miliona godina postanu nestabilni, te da su zbog toga nedavna tvorevina.

Saturnoppositions.jpgPoložaj Saturna i prstenova u različitim periodima

Sam Saturn je previše surova planeta da bi na njemu nastao život, ali je zato moguć na jednom od njegovih satelita: Enkeladu. Satelit Enkelad obilazi Saturn svakih 32 h 53 m, ima prosječni prečnik od 498,9 km i masu od 8,6×1019 kg. Prosječna gustoća Enkelada je 1,3 g/cm3. Raznim mjerenjima iz svemirske letjelice Cassini-Huygens utvrđeno je da je satelit Enkelad napravljen većinom od leda, vode i možda male količine kamena i metala. Početkom 2006. NASA-ina letjelica Cassini snimila je, vjerovatno, tekuću vodu koja izbija iz gejzira na Enkeladu. A gdje ima vode, tu je moguć i život.

PIA17202_-_Approaching_Enceladus.jpgSaturnov satelit Enkelad

Najduža noć u solarnom sistemu?

Iako nije najdalja planeta od Sunca, Uran je vjerovatno najhladnija. Od Sunca do Urana ima oko 2,88 milijardi kilometara, a do Neptuna 4,5 milijardi. Zašto je Uran hladniji? Zato što za razliku od ostalih velikih planeta on više prima nego što emituje toplote. Druge velike planete imaju vrlo toplo jezgro i zrače infracrvene zrake. Nešto čini da je jezgro Urana hladnije od tačke na kojoj bi zračio toplotu. Temperatura oblaka Urana pada do -224° C.

Uranus.jpgUran

Nagib ose Urana je dosta veliki i iznosi oko 98 stepeni. Zbog toga izgleda kao da Uran leži na svojoj putanji oko Sunca. Iako dan na Uranu traje oko 17 sati, nagib Urana je takav da je jedan pol usmjeren ka Suncu, što znači da jedan dan, na recimo sjevernom polu Urana traje pola Uranove godine koja je 84 zemaljskih godina. Znači, ako na sjevernom polu Urana vidite izlazak Sunca, do njegovog zalaska moraćete da pričekate 42 godine. Potom dolazi tamna noć koja traje druge 42 godine, najduža noć u univerzumu.

Boja atmosfere Urana u vidljivoj svjetlosti je plava. Uran ima 27 satelita, ali su prilično male mase i svi zajedno jedva da imaju masu kao pola Tritona (najveći Neptunov mjesec). Najveći Uranov satelit je Titania čiji prečnik je kao pola prečnika našeg Mjeseca.

Surfanje na Neptunu

Neptun je od Sunca najdalja planeta, zahvaljući tome što je Pluton izgubio status planete 2006. godine. Od svih gasovitih planeta Sunčevog sistema Neptun je najmanji. Međutim, Neptun je za oko 18% masivniji od Urana, što znači da je Neptun najgušća gasovita planeta u Sunčevom sistemu.
gasoviteplanete                                                             Poređenje veličine planeta

Ako biste prišli Neptunu, shvatili biste da je površinska gravitacija Neptuna slična površinskoj gravitaciji Zemlje. Ako ste pomislili drugačije, po Neptunu ne možete šetati, možete samo “roniti”. Ipak ako biste na nekoj “svemirskoj” dasci za surfanje mogli da se nekako održite na površini Neptuna imali biste osjećaj da stojite na Zemlji jer je sila gravitacije Neptuna skoro ista kao i na Zemlji (zapravo, nešto je jača, ali samo za 17%).

Skoro 4,5 milijardi kilometara udaljen od Sunca, Neptun kruži oko Sunca jednom u 165 godina i zato još nije napravio puni krug od kada je bio otkriven.

Na Neptunu vladaju vjerovatno najjači vjetrovi u Solarnom sistemu. Vjetrovi na Zemlji su povjetarci u poređenju sa olujama na Neptunu. Najveća brzina vjetra na Zemlji zabilježena je 1996. u Australiji i iznosila je 408 km/h. Na Neptunu uragani dostižu i do 2100 km/h. Ovdje bi se paraglajding podigao na jedan sasvim novi nivo.

Neptun je i jedna od najhladnijih planeta u Sunčevom sistemu. Na površini Neptuna temperatura se spušta do -222 stepena C. Najniža temperatura na Zemlji zabilježena je u istraživačkoj stanici Vostok, na južnom polu i iznosila je -89,2 stepeni C.

Obilazeći neptun u vašoj svemirskoj letjelici, vidjeli biste da Neptun ima prstenove. Zapravo imaju ih još i Jupiter i Uran. Ali Neptunovi prstenovi su sasvim neupadljivi u poređenju sa prstenovima Saturna. To je zato što su sačinjeni od tamnog materijala (sitna prašine i nešto kamenja) koji slabo reflektuje svjetlo. Ima ih pet, a imena su dobili po naučnicima zaslužnim za najvažnija znanja o Neptunu (Galle, Le Verrier, Lassell, Arago, i Adams). Vjeruje se da su Neptunovi prstenovi prilično mladi, svakako mnogo mlađi od Sunčevog sistema, pa mlađi i od Uranovih prstenova. Naučnici smatraju da su rezultat davnog sudara Neptuna sa nekim od svojih satelita.

Satelit Triton oko Neptuna kruži retrogradno, tj. suprotno od smjera kruženja ostalih Neptunovih satelita. Zbog toga se vjeruje da Triton nije originalno Neptunov satelit, već da ga je ova planeta u prošlosti privukla i zarobila. Triton je zaključan u sinhronu rotaciju, tj. planeti je okrenut uvijek istom svojom stranom. Triton se spiralno polako približava planeti i vjerovatno će za nekih milijardu godina gravitacionim silama planete biti “demontiran” i razasut oko planete u vidu moćnog prstena.

Jedino je Vojadžer 2 posjetio Neptun. Bilo je to 25. avgusta 1989. kada je letjelica proletila na 3000 km od sjevernog pola planete. Prilikom ovog proleta Vojadžer je proučavao atmosferu, prstenove, magnetosferu i posmatrao je Triton. Vojadžer je uočio Veliku tamnu pjegu, rotirajuću oluju koja je kasnije nestala.

Neptun se sigurno pita gdje smo dosada.

Koliba na rubu solarnog sistema

Put do Plutona bi bio dugotrajan. Letjelici Voyager 2 npr. trebalo je 12 godina, uz gravitacionu pomoć Jupitera, Saturna i Urana, da dođe do Neptuna, a novijoj letjelici New Horizons trebalo je devet godina da dođe direktno do Plutona.

Nh-pluto-in-true-color_2x_JPEG-edit-frame.jpgPluton

Konačno, dolazite na ovaj blijedi, hladni svijet, u trenutku kad je udaljen od Sunca 40 AU (AU – astronomska jedinica, udaljenost od Zemlje do Sunca). Stavljate svoje odijelo pod pritiskom i izlazite iz letjelice. Čudno Sunce sija na tamnom nebu. Ne vidi se disk Sunca. Izgleda samo kao zaslijepljujuća zvijezda. Na drugoj strani neba vidi se veliki satelit (Charon) koji zaklapa ugaonu širinu od 3° na nebu.

Krećući se kroz snijeg od mješavine nitrogena i metana, smrznut tek nekoliko stepeni iznad apsolute nule, dolazite do vaše kabine gdje konačno možete udahnuti kiseonik bez odijela. Vaš dan dugo traje, i veoma sporo Sunce se kreće nebom. Bilo je podne kad ste došli, i 1,5 (zemljinih) dana kasnije, udaljeno Sunce je konačno zašlo. Dan na Plutonu, naime, traje kao 6,4 zemaljska. Iako Charon prolazi kroz faze, on ostaje nepokretan na nebu radi sinhronizovane rotacije. Noć se spustila i temperature padaju još više. Ako ništa, imate lijep pogled na zvijezde. Nema više planeta koja se kreću kroz poznata sazviježđa. Uz malo sreće možete vidjeti tek Jupiter, i to na njegovoj najvećoj eleongaciji od Sunca (7°). Zemlja se uopšte ne vidi. U svojoj usamljenosti, izvlačite teleskop da je ponovo vidite. I tamo je, blijeda, krhka, plava tačka u beskrajno crnoj noći. Razmišljate – biće ovo duga godina.

Reference i korisna literatura:

  1. James B. Kaler: From the Sun to the Stars, World Scientific Publishing Company; 1 edition (October 22, 2016).
  2. http://www.astronomija.org.rs/sunev-sistem/planete/uran/3118-10-zanimljivih-injenica-o-uranu.html
  3. http://www.astronomija.org.rs/sunev-sistem/planete/saturn/5520-10-injenica-o-saturnu.html.
  4. http://www.astronomija.org.rs/sunev-sistem-74117/planete-43591/neptun-83161/10341-10-zanimljivih-cinjenica-o-neptunu
  5. NASA, https://www.nasa.gov/
  6. Space com, http://www.space.com/
  7. Astronomy, http://www.astronomy.com/
  8. Universe Today, http://www.universetoday.com/
  9. Wikipedia, https://www.wikipedia.org/
Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s